fbpx

Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) u Hrvatskoj Armin Hodžić najavio je u nedjelju kandidaturu za predstojećim parlamentarnim izobrima u XII. izbornoj jedinici za predstavnika Bošnjaka, Albanaca, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca u Hrvatskom saboru.

Bilo je za očekivati da će se pobjeda makar i Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj u BiH dočekati barem s olakšanjem i nadom u relaksaciju odnosa i promjenu ratoborne retorike njegove neuke i neodgovorne prethodnice. Nije bilo oduševljenja, ali ima očekivanja, i to pretjeranih. Tu treba biti oprezan. Treba gledati ne Milanovića kao pojedinca ili SDP kao prihvatljivijeg nosioca vlasti u Hrvatskoj zbog “manje” nacionalizma već ukupnost na različite načine prezentiranih hrvatskih nacionalnih interesa i težnji

Ne bi trebalo biti spora o tome da Zoran Milanović nije tip ljevičara iz crno-bijelih medijskih udžbenika hrvatskih nacionalista. Ovdje nije riječ o kritici njegovog rada ili njegove osobnosti, već o činjenici koja automatski obara tezu kako njegova pobjeda ljevici može dati regionalni vjetar u leđa. On je to pokazao i u protekloj kampanji izražavanjem stavova o nizu pitanja kao što su istospolni brakovi, Tuđman, Tito i tome slično

Hrvatska je zemlja koja ne poštuje odluke Međunarodnog arbitražnog suda u graničnom sporu sa Slovenijom, ne poštuje odluku Haškog suda kojom su pojedini visoki čelnici HDZ-a osuđeni za UZP prema BiH. Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, nema riješena granična pitanja ni s jednim susjedom izuzev Mađarske, pošto je državnu granicu s njom naslijedila od bivše SFRJ.

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

Na stranačkoj sceni u Hrvatskoj, transparentno ili prikriveno, svi rade protiv svih, tako da na stabilnim osnovama niko nije ni s kim. Po ocjeni zagrebačkog publiciste Ivice Relkovića, u Hrvatskoj “već godinama (od)umiru stranke (osim HDZ-a)”. Stanje je u Hrvatskoj “turbulentno”, s puno ekonomskih potresa, obračuna u najvišim institucijama vlasti i “preletačkim” promjenama u saborskim stranačkim klubovima. U raznim oblastima Hrvatska zaostaje, pa opozicijski kritičari ironično ističu da u Hrvatskoj napreduje jedino vladajući HDZ s oko 200.000 članova. Strategiju svojih uspjeha u pridobijanju glasača HDZ zasniva na dubokoj organizacijskoj, programskoj i liderskoj krizi opozicije

Ne samo od profesora Lučića iz Zagreba već, nažalost, i s drugih strana dopire, upotrebom naučnih titula, vulgariziranje najznačajnijih pitanja za međunacionalne i međudržavne odnose u balkanskoj regiji, kojoj pripada i Hrvatska. Za njegovu od istine beskonačno udaljenu ocjenu opravdano je reći da je propagandistička, obmanjivačka, da nema nikakve veze s naukom, pa u konačnom da je banalna, vulgarna, iracionalna i glupa ako se pod pojam gluposti uvjetno svrsta iracionalnost, ili obratno, ako se pod pojam iracionalnost uvjetno svrsta pojam glupost. Sa stajališta onih koji brinu o svojoj i općoj sigurnosti, redakciji Globusa treba se zahvaliti što, kad već postoje, objavljuje gluposti (iracionalnosti)

Retuđmanizacija Hrvatske u svom najraskošnijem obliku. Samo se promijenio lik Velikog Demokratora. Umjesto antipatičnog mrguda, krivoustog krivotvoritelja istine, na vlasti je kancelarska karikatura, znatno ugodnijeg izgleda i retorike, ali sve više puna sebe, bezobraznija i osornija prema javnosti, a sve ambicioznija u baruštini koju zovu birokratijom Evropske unije jer je u njoj i doživio izlazak iz kukuljice