fbpx

Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu

Obojica su karijere počeli u diplomatiji, iznenadno došli na čelne pozicije u svojim strankama, a što je i najzanimljivije, dijele veoma slične ideološke poglede iako je Milanović vodio SDP, a Plenković vodi HDZ. Kada ne bi postojao lični animozitet, za vjerovati je kako bi se Milanović i Plenković savršeno slagali. Međutim, na površinu je isplivalo i različito mišljenje o određenim zakonskim i ustavnim odredbama, kao što su ovlasti Stožera civilne zaštite i o saradnji premijera s represivnim aparatom. Unatoč tome, Milanović i Plenković nikako se ne razlikuju u politici prema Bosni i Hercegovini

Ono što je zgrozilo dobar dio javnosti bile su poruke upućene Bezuku nakon napada. Veliki broj građana podržao je njegov čin, a mnogi su to shvatili kao trenutak kada je potrebno “obračunati se s državnim izdajnicima”. Upravo je zbog takvih komentara policija uhapsila jednu osobu koja je pisala kako “mašta ubiti premijera” i kako je “Danijel trebao njemu i ocu prepustiti da to odrade”, policija je obavila pretres i kod spomenutog pronašla određenu količinu streljiva, oružja, ručnih bombi i granata

Iako je Zoran Milanović predsjednik Republike Hrvatske i sukreira vanjsku politiku Hrvatske, njegovo trenutačno ponašanje ne čini ga ozbiljnim sugovornikom za rješavanje otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posprdni komentari dio su njegovog stava prema susjednoj državi, a dok je bio premijer, nije učinio ništa značajno za približavanje odnosa dviju država, ali ni dvaju naroda – Hrvata i Bošnjaka. Konstanta u Milanovićevim izjavama posprdan je i podrugljiv odnos prema Bosni i Hercegovini, a imaginarij kojim se služi temeljen je na devetnaestostoljetnim orijentalističkim predrasudama prema Bošnjacima muslimanima

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

Ne samo radi činjenične ispravnosti već i radi različitih interpretacija koje mogu utjecati na identitet muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj, ove primjedbe trebalo bi uzeti u obzir te konačno uspostaviti kriterije za sva buduća izdanja ovakve ili bilo koje druge vrste. To je razlog zašto smo se odlučili javnosti predočiti ovaj set primjedbi, bez namjere da umanjimo bilo koji aspekt izuzetnog truda koji je uložen u pripremu ovog za muslimane i Bošnjake u Hrvatskoj pionirskog izdanja s potencijalom prekretničkog u percepciji islama, muslimana i Bošnjaka i njihove višestoljetne prisutnosti u Hrvatskoj

Gotovo svi pripadnici HVO-a za kojima traga bosanskohercegovačko pravosuđe upisani su u hrvatsko državljanstvo, većinom žive u Hrvatskoj, a pred sudove u toj zemlji izvedena su samo trojica

HDZ je stranka desnog centra, unatoč svojim nacionalističkim korijenima i dijelu članstva, još od Sanadera nastoji se profilirati kao pristojnija evropska stranka centra, narodnjačke i demokršćanske provenijencije. Konačno, HDZ je na vlasti od 2015, a skretanje udesno bilo je karakteristika tih izbora jer je tada opasno u desni nacionalizam poljuljan HDZ na vlast kroz koalicijske aranžmane doveo opskurne ustašoidne marginalce. Već s dolaskom Plenkovića na čelo partije, godinu poslije, HDZ se vraća u mainstream, po uzoru na EPP, u desni centar, ali dubinski se ne mijenja i ostaje nacionalistički, što se posebno vidi u odnosu prema “jednakopravnosti Hrvata u BiH”. U ovom potonjem ne zaostaje niti SDP, samo je retorički nešto umjereniji