U ideološkom smislu, neke bitnije razlike između Dragana Čovića, koji hercegbosanski politički program vješto pakuje i dotura Ljubiću na javno raspakivanje, i Prlića, odnosno njegove družine, naprosto nema. Čović iza sebe samo nema logore, iako je sasvim jasno da bi hercegbosanska priča bez logora bila praktički nemoguća misija
Prije četiri godine Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu na ukupno 111 godina zatvora osudio je bivše čelnike samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Protekle nedjelje održana je rasprava na kojoj su se osuđeni žalili na kazne dok je Tužilaštvo tražilo da im se, zbog zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. godine, kazne uvećaju. Konačna presuda čelnicima Herceg-Bosne biće izrečena sutra, 29. novembra
Mladić je proglašen krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu kojim je namjeravano da se etnički očiste bosanski Muslimani sa teritorije koju su bosanski Srbi smatrali svojim prostorom.
Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su preživjeli masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno
Odbijanjem zahtjeva za reviziju Presude Sud je istovremeno uputio poruke različitog sadržaja, forme, intenziteta i usmjerenosti izvršiocima zločina genocida i žrtvama zločina genocida. Izvršioci zločina genocida ovakvom odlukom su nagrađeni, ohrabreni, podstaknuti i stimulirani na ponovno planiranje, pripremu, organiziranje i izvršenje zločina genocida, potpuno svjesni činjenice da neće biti kažnjeni i da se na zločinu genocida najbolje može profitirati, odnosno biti nagrađen
Koordinator ekspertnog tima i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Rasim Muratović za Stav otkrio je ko je sve sačinjavao tim, ni u jednom trenutku ne dvojeći u njihovu ulogu i doprinos. Među imenima nalazi se i ono odvjetnika Asima Crnalića, koji je trenutno u javnosti prepoznatljiv kao odvjetnik Fahrudina Radončića u procesu koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH. Bez sumnje da ga je izabrao jer je riječ u prekaljenom profesionalcu i stručnjaku. Iz istog razloga angažiran je u tim agenta Sakiba Softića. Međutim, s obzirom na Radončićeve izjave kontra Bakira Izetbegovića, postavlja se pitanje hoće li optužiti i vlastitog odvjetnika za veleizdaju s obzirom na odbijanje revizije?! Upravo je to učinio kada je riječ o članu Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, pa što ne bi i svome odvjetniku koji je bio dio ekspertnog tima?!
Mi sigurno nismo namjeravali razmatrati registrarov stav kao dispozitiv, te tako prekinuti dalji rad na aplikaciji za reviziju – objašnjava Scheffer. Obrazloženje Davida Scheffera ide u prilog opravdanosti podnošenja aplikacije za reviziju presude, uprkos registrarovom stavu, s obzirom da je ista, osim etičke dimenzije, posjedovala i jasno pravno uporište, pa i kada je u pitanju ovlaštenje Sakiba Softića kao agenta BiH. S tim u vezi „pada u vodu“ i politiziranje cijele priče kroz pokušaje optuživanja pravnog tima i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da su „prešutjeli“ registrarovo pismo iz maja 2016. godine
Američki ekspert David Scheffer dio je četveročlanog tima koji je sačinio zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije. Scheffer je svojevremeno obnašao dužnost prvog ambasadora SAD-a za pitanja ratnih zločina, a na tu je poziciju, upravo zbog ratnih dešavanja u BiH, imenovan tokom drugog predsjedničkog mandata Billa Clintona. Scheffer je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, a pored njega, dio bh. tima i ovaj će put biti holandski advokat Phon van den Biesen, koji je kao zamjenik glavnog zastupnika BiH zastupao i u prvom procesu protiv Srbije
Ovih dana BiH podnosi zahtjev za reviziju presude, te su učestale izjave bošnjačkih političara da to nije napad na Srbe, nego na rezultate djelovanja Miloševićevog režima. Ta vrsta logičnog argumenta očito nije zadovoljavajuća za srpske političare, pa je bilo interesantno istražiti kako sami Srbi gledaju na režim koji je i njima nanio velike patnje. Milošević je bio optužen za zločine u BiH koje su počinile srpske snage u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Uz genocid, Milošević je bio optužen i za zločine protiv čovječnosti, uključivši progon i istrebljenje, teške povrede Ženevskih konvencija, te povrede ratnog prava i običaja. Miloševića se teretilo za sudjelovanje u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj “prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba (...) s velikih područja Republike BiH”
Zašto je Ibran Mustafić o Srebrenici počeo pričati tek onda kada su u Hagu počela suđenja srpskim vojnim, policijskim i političkim zvaničnicima iz Srbije i BiH?
