Dakle, kultura sjećanja ne odnosi se samo na heroje već i na žrtve, kao i na priznanje vlastitih grešaka i zločina. To su Armija RBiH i Bošnjaci, te onaj dio nebošnjačkih Bosanaca svih naroda, učinili prihvativši presude haškog i domaćih tribunala oficirima i vojnicima Armije RBiH, što nije slučaj s dvije paravojne formacije susjednih država.
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
Dodik će, ukoliko stvarno želi EU integracije, morati pristati na dodatne izmjene Aneksa 4. Ustava BiH, još se udaljivši od “izvornog”, kakva god to besmislica bila. Previše smo puta naglašavali da je u sam Dejtonski sporazum ugrađen mehanizam njegovih stalnih izmjena i da je to razlog zašto je Alija Izetbegović pristao potpisati ga. No, to je poruka i Draganu Čoviću i njegovoj sljedbi, a preko toga i Zagrebu (zasad bez prijetnji sankcijama iz ranije navedenih razloga unutarnje slabosti EU) da je Odluka Ustavnog suda Federacije po Ljubićevoj apelaciji za EU od drugorazrednog značaja kao i prava “legitimne zastupljenosti Hrvata” (čitaj: slučaj Komšić)
Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske (ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo. Nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu
Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske (ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo. Nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu
Provodi se institucionalni teror manjine nad većinom, zloupotrebljava se institut vitalnog interesa, kontinuirana je blokada imenovanja sudaca, a vlada potpuna kontrola tužilaštva od osovine SNSD-HDZ, dok najbrojniji narod nema svoje zastupnike u vrhu tužilaštva i pravosuđa. Ugrožena je država i njezin najbrojniji narod, pretvoren u taoca politika koje navodno prezentiraju interese druga dva. Bosna i Hercegovina zanemarila je svoje prijatelje i saveznike, neke je čak i pod diktatima odbacila. Vrijeme je da ih vrati i da stječe nove. To se može samo ustrajnim, sistematskim i istinitim prezentiranjem stvarnosti provedbe Dejtonskog sporazuma, od individualnih kontakata do državne razine, gdje god je to moguće (da ne nailazi na blokade srpsko-hrvatskog protubosanskog savezništva)
Niti ovakav “historijski sporazum”, niti kičasta dekoracija u Bijeloj kući, niti vrsta stolova za kojima su sjedili Trump, Vučić i Hoti na američke i svjetske medije nisu ostavili nikakav dojam. Možda baš zato što je taj politički i svaki drugi kič kao takav i prepoznat. Kič je, po definiciji, ono što se gradi da jeste, a nije. Niti je historijski, nije čak niti sporazum, osim u ekstenzivnim tumačenjima Trumpove administracije, koja je snažno poremetila pravila međunarodnih odnosa (od unilateralnog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma, do unilateralnog preseljenja Ambasade u Jeruzalem, do nametanja apsurdnog prijedloga mirovnog sporazuma Palestine i Izraela, pa do infantilnog rječnika čak i u državnoj komunikaciji)
Danas je teže nego za vrijeme Agresije na BiH očekivati jedinstven stav međunarodne zajednice. Tada ga nije bilo, konačan – dejtonski – bio je težak i za pravdu gorak kompromis, no on je ipak postignut jer je postojao još koliko-toliko čvrst okvir međunarodnih odnosa i njihovih principa. Nezavisnost Kosova, nažalost, jedan je kasniji katalizator koji međunarodne odnose usložnjava (nisu ni sve članice EU priznale Kosovo, a neke druge države svoja priznanja povlače) te se zloupotrebljava kao zalog za teritorijalne ustupke u drugim državama Balkana
Ne samo radi činjenične ispravnosti već i radi različitih interpretacija koje mogu utjecati na identitet muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj, ove primjedbe trebalo bi uzeti u obzir te konačno uspostaviti kriterije za sva buduća izdanja ovakve ili bilo koje druge vrste. To je razlog zašto smo se odlučili javnosti predočiti ovaj set primjedbi, bez namjere da umanjimo bilo koji aspekt izuzetnog truda koji je uložen u pripremu ovog za muslimane i Bošnjake u Hrvatskoj pionirskog izdanja s potencijalom prekretničkog u percepciji islama, muslimana i Bošnjaka i njihove višestoljetne prisutnosti u Hrvatskoj
HDZ je stranka desnog centra, unatoč svojim nacionalističkim korijenima i dijelu članstva, još od Sanadera nastoji se profilirati kao pristojnija evropska stranka centra, narodnjačke i demokršćanske provenijencije. Konačno, HDZ je na vlasti od 2015, a skretanje udesno bilo je karakteristika tih izbora jer je tada opasno u desni nacionalizam poljuljan HDZ na vlast kroz koalicijske aranžmane doveo opskurne ustašoidne marginalce. Već s dolaskom Plenkovića na čelo partije, godinu poslije, HDZ se vraća u mainstream, po uzoru na EPP, u desni centar, ali dubinski se ne mijenja i ostaje nacionalistički, što se posebno vidi u odnosu prema “jednakopravnosti Hrvata u BiH”. U ovom potonjem ne zaostaje niti SDP, samo je retorički nešto umjereniji
