Radončićevi jurišnici su u cunamiju kanti, četki i ljepila prelijepili mural postavljen u čast žrtvama Mostara i Srebrenice. Osim što je ogavno na takvim mjestima sjećanja lijepiti plakate, takav je akt i nezakonit jer su jasno određena mjesta na kojima se može javno oglašavati. O tome da je izazvao zgražanje stanovnika ovog mostarskog naselja, suvišno nje i govoriti.
Međutim, kada jedan Radončić ponovo krene palamuditi o bošnjačkom jedinstvu i o tome da mi moramo u Bruxelles, a ne Ankaru i Teheran, čovjek se, ako baš hoćete Bošnjak se, počne preispitivati. Stoga bismo voljeli nadopuniti prijašnju konstataciju pitanjem: Ajde više, zašto bismo mi igdje išli?
Najmanje je u jednom detalju politički interes Dodika, Čovića i Radončića podudaran: ne dozvoliti da subjekt reformi u korist stabiliziranja stanja u bh. društvu i državi bude njima omražena SDA sa svojim liderom Bakirom Izetbegovićem. Radončić želi da takva šansa bude data njemu, da uz pomoć Dodika i Čovića uđe u političku historiju Bošnjaka kao reformator. Iz svojih razloga, Dodik i Čović će težiti da se ta Radončićeva želja ispuni, i to na način i s posljedicama kako to odgovara njihovim velikodržavnim politikama
U toku je svojevrsna “false flag” operacija nastala u nekoj od regionalnih obavještajno-političko-medijskih kuhinja, a kojih je Dnevni avaz dio. Insistiranje Radončićevih novina da se radi o prijetnjama koje navodno dolaze iz “radikalnih islamističkih krugova”, pokušaj da se u to involviraju Radončiću omražene osobe iz pravosuđa poput Meddžide Kreso, otvoreno korištenje kao izvora čovjeka kojeg su do jučer na stranicama Avaza nazivali umno poremećenom spodobom, pokušaj da se prijetnje iskoriste da bi se atakovalo na OSA-u, još jedinu državnu instituciju koja nije pala u šape antidržavne osovine Dodik – Čović – Radončić, i suluda namjera da se za sve to optuži ni manje ni više nego Bakir Izetbegović pokazuje da je na sceni nešto više od standardnog Radončićevog političkog beščašća i uobičajenog avazovskog propagandnog oportunizma
BBI banka, baš kao što je slučaj i s Fondacijom “Hastor”, ima fond za stipendiranje učenika i studenata, a, uz to, mnogo ulaže i u donacije povratničkoj populaciji. U svemu je BBI ispred “Avazovog” tornja, osim u visini, jer u Sarajevu niko ne “pati” za visinom kao Radončić. Štaviše, mogli bismo reći da je Adlerov široko rašireni termin iz psihologije za ljude koji pate od kompleksa niže vrijednosti u Bosni (na lokalnoj razini) promijenio historijskog lika. U ostatku svijeta, naime, bolovat će se od “Napoleonova kompleksa”, a na marindvorskom placu gdje se nalazi središte, kako si vole tepati, “najutjecajnijeg i najtiražnijeg medija u BiH” bolovat će se od “kompleksa Gazi Husrev-bega”
Političke stranke znaju kako su prošle na izborima na svakom biračkom mjestu na osnovu podataka koje dobiju od svojih posmatrača mnogo prije nego općinske izborne komisije objedine rezultate s biračkih mjesta i unesu ih u jedinstveni informacioni sistem. Manipulacije prilikom brojanja glasova moguće su samo ako se o tome slože svi članovi biračkog odbora i svi prisutni posmatrači, a što je u praksi neizvodivo
Krajnje je vrijeme da nadležni organi provjere činjenice o Radončićevoj korupcijskoj zloupotrebi pravosuđa, pa da se o tome upoznaju nadležni pravosudni autoriteti u BiH, kao što su predsjednici sudova, glavni tužioci, ombudsmani za ljudska prava. Oni koji bi to trebali činiti za to primaju plaće, ali propuštaju svoju obavezu jer se veliki broj boji odmazde koja bi protiv njih i njihovih porodica uslijedila putem Dnevnog avaza. Ovakva vrsta perfidnog medijskog psihološkog pritiska i terora strahom gotovo da nije zabilježena na prostoru ovog dijela Evrope
U svoju odbranu izvukao je naslovnicu Avaza iz teškog oktobra 1993. godine, koju je dovoljno i letimično pogledati da bi se shvatilo kako Radončić već 25 godina subverzivno djeluje, i to doslovno na jedan te isti način. Potrebno je samo zamijeniti datume i imena, i to bi mogla biti neka od naslovnica Avaza nastala posljednjih godina.
Po Latiću, Radončićeva prednost leži u tome što je daleko spremniji da pristane na HDZ-ov spisak želja i ultimatuma u vezi s izbornim zakonom, a što je neobično važno određenom, Bošnjacima nesklonom dijelu međunarodne zajednice. Mada je ta notorna činjenica bila poznata svakom politički pismenom Bošnjaku, korisno je bilo čuti potvrdu i od nekoga ko radi za Radončića.
Radončićeva specifična politička, ali i lična konspirativna kultura nikada nije prihvatila da je izborni rezultat, kao izraz narodne volje, jedini mogući legitiman način dolaska ili ostanka na vlasti, već ga je redovno stavljala u drugi plan naspram koketiranja s vanjskim centrima moći.
