U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.
Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno
Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije
Ovih dana gledamo kako se, nakon očito dobro obavljenog zadatka, pojedine kadrovske akvizicije SDP-a, poput Draška Aćimovića, vraćaju u opskurnost i relativnu anonimnost iz koje su došli. No, to izgleda da nije slučaj i s Vojom. Uprkos izbornom brodolomu, on sebi raznim performansima osigurava medijsku prisutnost te time i privid političke relevantnosti.
Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.
Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.
Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta
Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne
Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”
Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili
