Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.
Istakao je kako je u posljednjih 10 godina u Turskoj osiguran posao za devet miliona ljudi. “Osim toga, kada smo 2002. godine došli na vlast, minimalnu plaću smo sa 184 lire povećali na 2.020 lira”, rekao je turski predsjednik.
Uz podsjećanje da u cijeloj regiji ne postoji nijedan etnomuzikolog, etnokoreolog, niti orkestar narodnih instrumenata, Naka Nikšić, nakon provedenog projekta “Pirinče – instrument koji nestaje”, navodi da je pirinče, kao i sviranje na njemu, poput većine ostalih elemenata nematerijalne kulture Bošnjaka, uslijed niza okolnosti i dejstava više negativnih faktora, bio izložen zaboravu i nestajanju
Umjesto da sačekam brata, i majku skupa izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je”
Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav
Prošlosedmični povik predsjednika Evropskog parlamenta, izvjesnog Tajanija, pripadnika evropske narodnjačke desnice, o italijanskoj Istri i Dalmaciji uzburkao je posebno opozicijsku politiku u Hrvatskoj. Zaredale su se optužbe za historijski revizionizam, italijanski iredentizam, tražile ostavke, postavljala se zastupnička pitanja u hrvaćanskom i Evropskom parlamentu, prozivala HDZ-om vođena vlada da je nedopustivo mlako reagirala na teritorijalna prisezanja svog ideološkog i evrostranačkog kolege. Digla se sva huka i vriska. Istovremeno, stranački poslušnici iz BiH sastanče s Dodikovim separatistima i dogovaraju zajedničke akcije
Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u Bosni i Hercegovini kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Hoće li lokalna politika nastaviti koristiti muku migranata kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se problemom kojem nije dorasla, a zapostavljajući migracije domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti? Na ovo pitanje odgovor ćemo dobiti na proljeće
Nakon sloma NDH progonjen je od novih vlasti i više ne objavljuje već povremeno prevodi turske pjesnike. U svom romanu Minka lirski je opisao jednu bogatu hercegovačku porodicu s kojom se bio povlačio po sudu.
“Jednu noć moj je babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina”
Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome
