fbpx

Post by STAV

Ovo jeste prvorazredni diplomatski skandal i, nažalost, potvrđuje dojam da nam Evropa za svoje predstavnike šalje drugorazredne diplomate sklone površnom interpretiranju stvarnosti. Prvoklasni bi se, naime, ako bi već i načinio kakav, posebno ovakav propust, ispričao javnosti. Wigemarku to ne pada na pamet, već se bavi interpretacijom onoga što je želio reći, mislio... Ali se, eto, nespretno izrazio. S time da on i dalje vjeruje da se nije nespretno izrazio, kamoli da je bio trendovski površan. A ko je, na koncu, kriv bosanskoj javnosti što ne razumije tako delikatan, metaforičan diplomatski govor?! Takav divan cvrkut. On i dalje cvrkuće na društvenoj mreži istoga naziva i polemizira s kritičarima. Jednako površno.

“Fatu Morganovu” oduvijek sam vidio kao neki književni lik, otkako sam prvi put pročitao to ime kod nekog pustolovnog pisca, prepričanog riječima nekog našeg starog prevodioca

„Budući da Radončić nije uspio ovladati dvjema utjecajnim televizijama, pokrenuta je ofanziva na Televiziju Sarajevo. Radončićev zemljak i poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo Zvonko Marić preuzeo je zadatak pripreme terena za tu akciju. Recept je tipično avazovski: satanizacija bez ikakvog obzira. TVSA se kontinuirano proziva od svojih dojučerašnjih kolega na sjednicama Skupštine Kantona, a koje upravo ova televizija prenosi uživo.

Jer upravo je Sabina Ćudić postala kandidat na osnovu dogovora postignutog iza zatvorenih vrata, noć prije glasanja. A za Abdulaha Skaku glasalo je 16 vijećnika, kojima je povjerenje na oktobarskim lokalnim izborima dalo 18.269 glasača. Vijećnici koji su Sabinu Ćudić vidjeli na mjestu gradonačelnice dobili su na tim izborima tri puta manje glasova: 5.428. Ups! Da, i stranke koje su se našle s druge strane Sabini Ćudić osvojile su u četiri sarajevske gradske općine više glasova od stranaka koje su je podržale.

Bosanac je uvijek rintao za druge. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama... Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih

Filmovi s ratnom ili poslijeratnom tematikom preplavili su kinematografije jugoslavenskih zemalja, pa se s vremena na vrijeme činilo da se vodi neki novi rat, onaj filmski, u kojem se režiseri različitih nacionalnosti takmiče ko će snimiti šokantniju i provokativniju priču i njome više zadiviti zapadni svijet. To je u mnogome doprinijelo iskrivljavanju prave istine i relativiziranju agresije i genocida u BiH

Fenomen da se u presudnim trenucima u visokom procentu samoprepoznaju kao posebnost – najprije u kategoriji “neopredijeljeni”, kada su 1948. godine u okviru Jugoslavije trebali birati između srpstva i hrvatstva, ili kao Jugoslaveni 1953. godine, ili kao Muslimani 1971., 981. i, ispostavit će se, presudne, 1991. godine, pa kao Bošnjaci 2013. godine – ostat će svojevrsna misterija

Kako je Dodik iskoristio unutarnja srbijanska previranja i kako Srbiju pretvara u taoca svojih projekata kroz igru nadmetanja u srpstvu, tako i Čović Hrvatsku nastoji postaviti za taoca svoje politike, dovođenjem u poziciju stalnog izjašnjavanja o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji, odnosno upadanjem u zamku predstavljanja Federacije bošnjačkim entitetom. Ta izvrnuta slika, taj najobičniji i providan spin kako su Hrvati neravnopravni jer Srbi imaju RS, a Bošnjaci Federaciju, postavlja se u Hrvatskoj kao krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata

: Ove godine navršava se 100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije Džemala Bijedića. Tim je povodom u Sarajevu objavljeno drugo izdanje političke biografije ovog istaknutog bosanskohercegovačkog političara. Stav objavljuje izvode iz ove knjige autora prof. dr. Husnije Kamberovića. Džemal Bijedić rodio se u Mostaru 22. aprila 1917. godine, a poginuo je u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Obavljao je najvažnije funkcije u Mostaru, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, među ostalim, bio je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata. Jedan je od rijetkih političara u socijalističkoj Jugoslaviji koji je, osim velikog utjecaja na unutarnju, snažno doprinosio i kreiranju vanjske politike Jugoslavije, koju je Josip Broz Tito uglavnom bio rezervirao za sebe. Avionska nesreća u kojoj je stradao predmet je kontroverzi i četrdeset godina poslije