KOD AMIDŽE HALIDA
Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću
Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću
Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju
Paralelni procesi u kojima, s jedne strane, stalno raste opasnost za državu i za bošnjački narod, dok s druge rastu bošnjačka politička iscjepkanost i usitnjavanje, te dolazi do gubitka političkog autoriteta i legitimiteta, ne slute na dobro
Kako god bilo, približavamo se Evropskoj uniji i treba pripomenuti da će se tražiti poštivanje svih manjinskih prava, pa makar bila ona i ekoseksualna. U centru svih problema neće biti pitanje poštujemo li ili izdajemo svoja vjerska uvjerenja i patrijarhalne svjetonazore, nego će pitanje biti poštujemo li sekularno i demokratsko uređenje države. Zabrinuti smo jer padamo na Sejdiću i Finciju, pa se pitamo šta će biti kada dođemo do LGBT prava.
Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše
Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život
Sloga iz Siminog Hana ima stadion, a on ima Slogu. Taj njegov stadion nije ništa drugo nego kavez koji dobro dođe da sudija ne bi mogao pobjeći kada ga “zaganja” lokalna ekipa pošprajcana domaćom lozom. Trebao bi se Husić postidjeti tim društvenim parama izgrađenim, ali ipak sada njegovim betonskim kavezom.
Pred proteste u Zagrebu Vijeće Evrope izdalo je još jednu interpretaciju vlastitog kontroverznog dokumenta u kojoj navodi da Konvencija ne predstavlja obvezu državama da legaliziraju homoseksualne brakove, niti da uvode izmjene u svoje školske programe, posebno u smislu legalizacije trećeg roda. S jedne strane, ovaj neuobičajen potez Vijeća Evrope, dan uoči protesta, može dati za pravo organizatorima za tvrdnju kako se njihov glas čuje i poštuje te bi iz ovoga mogli izaći i jači
Koliko je ova izjava ustvari skandalozna, može se shvatiti ako pokušamo zamisliti da neka javna ličnost nariče zbog smrti ISIL-ovog teroriste porijeklom iz Engleske poginulog u borbi protiv Asada!
Nakon velikog arapskog osvajačkog pohoda i prelaska na Pirinejski poluotok, Andaluzija je pokrivala mnogo veći prostor od današnje španske pokrajine koja nosi ovo ime. Na vrhuncu moći bilo je to područje koje je obuhvatalo današnji Portugal i gotovo cijelu Španiju. Boravak Arapa na tom prostoru (711–1492) ostavio je značajne i vrijedne tragove na kulturi, arhitekturi, načinu života... Poslije perioda neposredne ovisnosti o Damasku, Andaluzijom su od 9. do kraja 15. stoljeća vladale brojne dinastije. Danas je Andaluzija jedna od 17 španskih autonomnih zajednica, druga je po površini i najmnogoljudnija je autonomna španska pokrajina. Sevilla, sa 700.000 stanovnika, glavni je i najveći njezin grad