fbpx

Post by STAV

U suštini, Nikšić ne samo da prakticira nego i predlaže obavezan zaborav genocida kao put u sretniju budućnost. U jednu ruku nije ni čudno što se Nikšić odlučio za politički angažman u okviru SDP-a, no ovakvi skandalozno-idiotski stavovi vjerovatno su previše i za (barem nekadašnji) SDP-ov mainstream.

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

Pojedine demokrate, uz novinare koji ih podržavaju, uspjeli su stvoriti dojam kod stanovništva da su svi koji pokažu znakove sklonosti ili razumijevanja prema Trumpu, makar i da nisu republikanci, potencijalni fašisti ili rasisti. Ovakvim javnim etiketiranjima američke demokrate i tzv. liberalni mediji podsjećaju na neke ljevičare u Bosni i Hercegovini i oko nje. Čim neko ne podržava javnu jugonostalgiju ili osuđuje tamnu stranu komunizma, ili podsjeća na izjednačenost velikosrpstva i jugoslavenstva, ili ne odobrava sveopći ateizam, ne voli prevrtljivost SDP-a, ili ne voli Tita, automatski može biti nazvan “Hitlerom”, “desničarem”, “klerofašistom”, “šovinistom”

Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih