fbpx

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira). Knjiga je publicirana 2004. godine, a njeno drugo izdanje 2013. godine. Magazin Stav prvi u Bosni i Hercegovini objavljuje njene dijelove

Konaković je danas Aliju Izetbegovića i SDA na N1 optužio za etničko čišćenje Srba u Sarajevu, čime imitira ili potvrđuje teze i podvale velikosrpske politike o ulozi Alije Izetbegovića, SDA i uopće Bošnjaka početkom rata u BiH. Nažalost, ovakva vrsta Konakovićeve retorike se ponavlja, čime se on otkriva kao osvetom i mržnjom motivirani političar niskoga profila, ili čak nešto gore

Jedna od središnjih tema 202. broja Stava je skandal sa neizdavanjem svjedočanstava učenicima sarajevskih škola zbog naziva jezika kojim djeca govore. Stav donosi članak o tome kako su kantonalne vlasti riješile taj problem, te autorski tekst Halida Bulića.

Treba razumjeti da je ovakva propaganda predviđena za konzumaciju od hrvatskih masa u Bosni i Hercegovini koje su već dobrano zatrovane višedecenijskom propagandom i krajnjom dehumanizacijom Bošnjaka. Ma koliko ovakvi pamfleti i tekstovi bili idiotski u svojoj izvedbi, ma koliko bilo očito da je riječ o najprizemnijoj propagandi u koju mogu povjerovati samo krajnje zatucani ili glupi ljudi, moramo shvatiti svu malignost krajnjih namjera Čovićevih medijskih ekstrema.

Stara narodna poslovica diktira da se ne živi u mjestu gdje nema hafiza i hećima. Postoji i mišljenje uleme kako je dužnost svake zajednice da u svojim redovima ima hafiza Kur’ana. Slijedeći to, drago mi je da sam – nakon povratka hafiza Fidanija u Sarajevo – popunio tu prazninu u Sloveniji, a svakako se nadam da neću dugo ostati sam i da ćemo, ako Bog da, u Sloveniji imati još čuvara Božije Objave

Počelo je kao avantura od najavljenih 60 koncerata u malom teatru. Pokazalo se da je interesiranje bilo mnogo veće pa se sve završilo tu nedavno s 236 nastupa. I plus nam je podario dvostruki CD i LP, a uz to i dokumentarni film – oboje su se na tržištu pojavili sredinom decembra pod nazivom Springsteen on Broadway

Da li “vraćanje sarajevskog duha” znači da treba vratiti Park cara Dušana, Nemanjinu ulicu, Obalu vojvode Putnika, Ulicu Miloša Obilića? Treba li vratiti marksizam, a ukinuti vjeronauku u sarajevskim školama? Hoće li, kad budu vraćali prijeratni duh Sarajeva, iz njega istjerati one koji su u njemu potražili i pronašli spas od progona i poniženja, a vratiti one koji su ga gotovo četiri godine držali pod opsadom, bez struje, vode, grijanja..., one koji su ubijali i Sarajevo i njegove žitelje, jer su i oni činili duh prijeratnog Sarajeva

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”