Otvoreno je stao iza svojih boraca i oni su to cijenili. Zato su ga besprijekorno slušali i uvažavali. On im je svojim primjerom bio pravi autoritet. Za njim se nije moralo ništa popravljati jer je svoj dio posla fantastično odrađivao”, kaže Zijad Nanić
“Općinski sud u Lukavcu je iz svojih razloga ukinuo mjere u potpunosti i ostavljena je mogućnost slobodnog kretanja osumnjičenog Debashish Gangulyja, što je opravdano njegovim novim četverogodišnjim menadžerskim ugovorom. Svjedoci smo da to nije bila nikakva zapreka da on napusti državu, jer je, prema informacijama koje smo dobili, on preko noći dao ostavku Nadzornom odboru”, tvrdi tužilac Vedran Alidžanović
I taman kad pomislih da sam uspio, da sam nadomak stolarske radnje mog druga R., nadomak mira, spokoja, ugodnog i suvislog razgovora, iza ugla, u jednoj naizgled sablasno opustjeloj uličici, bahnu pred mene, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, jedan od onih teških smorova, usputnih, meni poluznanih, jedan iz gomile onih koji me presreću na ulici, hvataju za rukav, zapitkuju
Odakle je samo donio kalem i kako je to nakalemio?! Čudo jedno. Jedno stablo, a na njemu čitav voćnjak. Bilo je mnogo takvih stabala iza kuće. Sve mu je polazilo za rukom. Taj ludi kalemar
Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali
Zbog izrazito siromašne postratne televizijske produkcije u državama regije, koje tek u posljednjem periodu dokazuju da mogu proizvesti kvalitetne dramske serijale, konkurs HBO-a odjeknuo je poput bombe pa je pristiglo čak 570 prijava. Na koncu su izabrana dva scenarija, među njima Uspjeh Marjana Alčevskog, snimljen u režiji Danisa Tanovića
“Turisti, pa i stanovnici drugih gradova iz Bosne i Hercegovine u najvećem broju slučajeva imaju predstavu o Sarajevu kao mjestu na kojem se spaja Istok sa Zapadom, odnosno Evropa i Orijent. U tome nema ništa pogrešno ili loše, jer je ovaj grad izgradio svoj prepoznatljivi ugled u svijetu. Na temelju toga i razumijemo da je to prva stvar koja asocira strane posjetioce kada im se spomene Sarajevo. Međutim, željeli smo pokazati da historiju sarajevskog kraja i njegovo kulturno-historijsko naslijeđe ne čini samo ostavština iz srednjeg vijeka ili osmanskog i austrougarskog perioda uprave već pokazati da su civilizacijske vrijednosti postojale mnogo ranije”, kazao je Edin Veletovac, koji je s Amrom Šačić-Beća autor ovog vodiča
Da su Bošnjaci narod koji zapravo treba biti presretan što je opstao kao kolektiv, najbolje se može razumjeti kada se sagleda ko je sve aktivno doprinosio da nestane s lica zemlje, ali i ko se sve ubrajao u neutralne faktore koji su imali potencijal da utječu na sudbinski važna pitanja za bošnjački narod i njegovu državu.
Da ideja bosanstva koju promovira knjiga Aličehića i Galešića nije tek nadidentitet svih ljudi koji žive u BiH, već alternativa postojećim identitetima, objasnio je i Aličehić. On je kazao da knjiga čiji je koautor nije naučni rad, već je rezultat razgovora dvojice prijatelja. Knjigu je iskreno nazvao Bosanstvom za glupe. Vrlo precizno određenje, složit ćemo se s autorom i pohvaliti njegovu iskrenost. Rusmir Mahmutćehajić o osmanskoj i austrougarskoj vlasti na Balkanu razmišlja kroz pojam tiranije, a o velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideji kroz pojam oslobođenja
Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom.
