fbpx

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika”, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta

Jedna od glavnih tema ovog broja Stava je i operacija turskih vojnih snaga nazvana „Izvor mira“. Dopisnik Stava iz Turske piše o tome kako je akcija turske vojske ujedinila komunjare, naciste i cioniste te poentira: „Koliki ološ treba biti da bi se tridesetak miliona ljudi, koji žive u četiri vrlo različite države, govore četiri različita jezika, glasaju za vrlo različite političke opcije i partije, gurnulo pod kišobran jedne staljinističke nazovipartije, koja politiku “vodi” ubijajući civile često omraženim metodom, bombašima samoubicama?“

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi.

: Još iz prijeratnih godina urađen je projekt razvoja banjskolječilišno-rekreativnog turizma i zaboravljen negdje u nekoj ladici. Termalne vode posve su neiskorištene, a lječilište Gata, kakvo jeste, unatoč visokim referencama ljekovitosti vode, ne privlači čak ni Bišćane, koji se većinom banjaju u Fojnici ili Topuskom, koje se nalazi u susjednoj Republici Hrvatskoj. Po svemu sudeći, turizam, kao branša koja će donositi profit i otvarati radna mjesta, budućnost je koja se još ne nazire u Gati

U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio

Paradoksalno zvuči da je Njemačka, zemlja koja je bila kolijevka nacionalsocijalizma – koji se temelji na vrlo sličnim vrijednostima kao i ono što se danas naziva ekonomskim protekcionizmom i nacionalizmom, a to su prije svega zatvaranje granica za strane robe i usluge uz izgovor da će to zemlju učiniti jačom – postala jedini iskreni zagovornik integracije, jedinstvenog tržišta, slobodne ekonomije

Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici