Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase
“Moramo uzeti u obzir globalni kontekst u kojem djelujemo sa svim globalnim trendovima koji su dominantni u javnom prostoru, koji nikako ne idu naruku odgoju utemeljenom na jasnim tradicionalnim vrijednostima. Trebamo se pozabaviti adekvatnim odgovorom na ove trendove pa onda na jasnim strategijama graditi i odgojno-obrazovni sistem kakav želimo. Ovo je veliki izazov, nije lahko tražiti kvalitet u savremenom kontekstu, ali nemamo alternativu”
Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
Turski ministar vanjskih poslova u autorskom članku poručuje da je vojna operacija nužna za nacionalnu sigurnost i da bi se raseljeni Sirijci vratili kući
Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele
S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag
Muslimanska milicija organizirana je s ciljem odbrane svojih sela i domova, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoje komandire. U svemu drugom ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim odijelima i bili naoružani najčešće vlastitim oružjem
Vlasnik TV Podrinje Vahidin Mulamustafić kaže da će snimanje filma trajati desetak mjeseci, a premijera bi trebala biti u julu naredne godine
Jedna od glavnih teza onih koji brane Handkeovo pravo na Nobela je ona da se treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekcesivno podržavo velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih je tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović. Jergović je potpuno u krivu jer Handke je autor skandaloznog putopisa „Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju“ iz 1996. godine. Ovaj tekst se uzima kao temeljni dokaz Handkeova krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konzultira već u osnovnoj školi kaže da je „putopis prozna književna vrsta“.
Peter Handke u maju 1996. godine, nepunu godinu nakon izvršenog genocida srpske zločinačke vojske, posjetio je Srebrenicu i Višegrad gdje se družio sa lokalnim Srbima. Handke se slikao u lokalnoj kafani te na mjestima poput onog gdje je ratni zločinac Ratko Mladić izjavio da će se osvetiti Turcima. Handke se okupao u rijeci Drini pored Višegradskog mosta gdje su na stotine Bošnjaka ubijani i bacani u vodu tokom genocida od 1992. do 1995.
