Očekujem da 2020. godina bude period konačnog obračuna građana s pojedincima i politikama koje su se pokazale jako štetnim po našu zajednicu u Brezi. Očekujem mlade ljude koji će biti jedinstveni i odlučni u kreiranju boljih i korisnijih politika za dostojanstven i ugodan život svih građana bez obzira na pripadnost jednom ili drugom političkom, vjerskom, ili nekom drugom kolektivu
Poluprazne tribine bile su slika ozbiljne ekonomske krize kroz koju zemlja prolazi. I to unatoč činjenici da su ulaznice za utakmicu prodavane za 5.000 libanskih funti (tri eura), što je manje od cijene šolje kamilice u centru Bejruta.
Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti
Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega
Lideri SDP-a su birokratski, politikantski reagirali, samo toliko koliko im je potrebno da se zaštite od posljedica što su presuđenom ratnom zločincu ukazali funkcionersko povjerenje. Nisu se okuražili da suštinski ispravno reagiraju povodom izjava u medijima koje je beskrupulozno, kukavički iznosio presuđeni zločinac Zornić. Izgledalo je da su se lideri SDP-a rasplakali isto kao i Zornić, a zaboravili su da većina ratnih zločinaca odbacuje krivnju, upravo kao i Zornić. Gotovo svi, i Karadžić, i Mladić, i Krajišnik, i Prlić... također odbacuju krivnju za ratne zločine, i to baš onako kako to čini i Zornić, prebacujući svoju krivnju na autoritete odbrane RBiH
Za diskusije su se javili predstavnici različitih bošnjačkih udruženja i organizacija od Makedonije, Kosova, Sandžaka, do Hrvatske i Slovenije, koji su, svako na svoj način, govorili o stanju, položaju i problematici s kojom se susreću Bošnjaci koji žive, rade i djeluju u navedenim zemljama. Izražena je snažna želja za povezivanjem i umrežavanjem kroz projekte, te je istaknuto da se od ove inicijative BZK “Preporod” puno očekuje
Bošnjaci u Republici Sjevernoj Makedoniji porijeklom su iz Sandžaka, doseljeni 50-tih godina prošlog stoljeća. Iako smo zadržali svoj jezik, sa sandžačkim dijalektom, koji njegujemo u svojim domovima, veoma smo podložni asimilaciji, posebno naša omladina. I ako nešto više ne poduzmemo na polju obrazovanja, taj je proces neizbježan. Pokrenuli smo zajedničku inicijativu bošnjačkih nevladinih organizacija o promjeni pogrešnog naziva bošnjački jezik u formularima za putne isprave, kao i preimenovanje iz eksperimentalne u redovnu nastavu na bosanskom jeziku. Bošnjaci u Republici Sjevernoj Makedoniji dobili su pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku još od 2011. godine, ali kao eksperimentalna nastava u dvije osnovne škole. Ta eksperimentalna nastava, bez potrebnih uvjeta za rad, ostavljena na snalažljivosti naših učiteljica, trajala je šest godina, sve do 2017. godine, kada smo dobili rješenje o redovnoj nastavi u obrazovanju
Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!
Reporteri Stava posjetili su Fatu Orlović koja čeka bagere u svom dvorištu. “Želja mi je da na mjestu crkve moji sinovi naprave kuće”, kaže nana Fata i nastavlja: „I kada se crkva izmjesti, a nadam se da ću to doživjeti, svi smo na neki način oštećeni: i oni koji su nam nanijeli mnogo zla, i oni koji su crkvu napravili, i oni koji su nas vrijeđali, ali i ja jer sam oboljela.”
Nećemo ovaj put o “Bosna‑agentu”, Sport Centru, Zetri, Mišku Ražnatoviću i sličnim projektima. Nego ćemo o novinskom arhivu u kojem se iz vremena kada su ovdašnji mediji bili puno bolji nego danas može svašta naći. I to “svaka prijava, potpis, kolege sa fakulteta”.
