Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi
Pričalo se da je jednog dana došao u kuću praunuk i da je u njoj ostao. Nikad ga niko nije upoznao. Komšije ga nisu vidjele. Kao da se kuća sama održavala. Tako je nastala priča o nevidljivom susjedu. O nevidljivom čovjeku
„Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević
Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke
“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”
Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika
Bosanska krajina prva je odabrala 300 regruta koji su 6. oktobra 1850. godine došli u Sarajevo. Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su ispunjeni i njihovi pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana nego protiv domaćih silnika i rekli su mu da će biti poslušni svakom veziru, ali ne i bosanskim pašama koje su ih u crno zavile i do prosjačkog štapa dotjerale, navodi Galib Šljivo u knjizi Omer Lutfi-paša
“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”
