Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi
Izgleda da više neće lingvisti morati odgovarati političarima – jer, to nije lingvističko nego političko pitanje – kako bi se znali vaditi neki. Naime, najavljena apelacija kojom se iz vrha bošnjačke politike pod vodstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sada želi djelovati prema ustavnom sudu te prema ministarstvu obrazovanja i kulture našeg drugog entiteta kao da je došla nakon sve glasnijih i glasnijih upozorenja upravo iz tog našeg drugog entiteta: “Hej, ljudi, šta radite? Pa ovdje vam nema bosanskog jezika. Radite nešto!” I, nek' su nam rekli da nema. Hvala na obavještenju. Potrudit ćemo se da bude
Fahrudin Radončić dvostruki je igrač koji u isto vrijeme sarađuje i s nama i s neprijateljem. On je od samog početka povezan sa stranim sigurnosnim službama, prvo JNA, a kasnije Srbije. I prije je rata bio s njima povezan, u toku rata održavao je te veze i kontakte, a onda i poslije rata. Uglavnom se preko njega vrše određeni utjecaji i pritisci s te strane. U novije vrijeme on otvoreno djeluje i ide u otvoreni napad, a uzrok tome jeste ova dugogodišnja saradnja s Beogradom
U selu ima desetak kuća i svega šest stalnih stanovnika – porodica Jusupović, koju čine supružnici Midhat i Zlatija, njihovo dvoje djece, šestogodišnja kćerka Ema i dvogodišnji sin Emir, Midhatova majka Rasema. U selu živi i jedna starija gluhonijema žena koja se zove Fatima
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine. Gačani nisu imali hrane i vode, nisu imali oružja i municije, ali su imali heroje Envera Bašića, Kemu Juga, Hajrudina Hapu Čamparu...
Ne postoji ugledni Bošnjak, a izuzetak nisu bili i “neugledni”, koji nije prošao kroz žutotiskaško sito i rešeto Dnevnog avaza, koji je pokrenuo i do današnjeg dana pokreće predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Zarovili smo u novinsku arhivu te ćemo u nastavcima pokušati pokazati na primjerima posvemašnje neprincipijelnosti i vlasničko-uredničke nekonzistentnosti zašto je Dnevni avaz, po riječima brigadnog generala Mustafe Polutka, “neprijateljska propaganda”
“Sa Srbima pričam i radim jer imamo obostrani interes. S njima pričam i o ratu. Nekada se desi da u kafiću 'Tamo daleko' spomenemo neku situaciju u ratu, i onda shvatimo da je neko od nas bio baš tu, i da smo jedni na druge pucali u toj akciji. I sve je to u redu, popiti kahvu i o tome i pričati, ali, ako bi opet bio rat, zna se: Hurem u Gođenje, oni u Pijesak, linija u Rijekama”
Okosnicu nove koalicije će nositi stranke koje su na vlasti u Republici Srpskoj. Sada se koalicija iz entiteta preljeva u ovaj krajiški gradić, kojeg vrlo često u svrstavaju u Savez srpskih općina zajedno sa Drvarom, Bosanskim Grahovom i Glamočem. Upravo u tom pravcu i idu amandmani na nacrt federalnog zakona o šumama upućenih iz ovih općina a dirigiranih iz Republike Srpske.
"Zlatne kašike" se prvi put spominju u ovoj ironičnoj anegdoti objavljenoj u Časopisu za društvena pitanja "Pregled" (broj 7-8, juli-august 1979. godine, Sarajevo).
Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom
