Zasjedanje HNS-a ovoga puta nije proteklo u atmosferi općeg slaganja i oduševljenja svakim prijedlogom prvog čovjeka najjače hrvatske stranke u BiH. Po prvi put bilo je i disonantnih tonova koji zasigurno nisu godili uhu predsjednika HDZ-a
„Budući da Radončić nije uspio ovladati dvjema utjecajnim televizijama, pokrenuta je ofanziva na Televiziju Sarajevo. Radončićev zemljak i poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo Zvonko Marić preuzeo je zadatak pripreme terena za tu akciju. Recept je tipično avazovski: satanizacija bez ikakvog obzira. TVSA se kontinuirano proziva od svojih dojučerašnjih kolega na sjednicama Skupštine Kantona, a koje upravo ova televizija prenosi uživo.
Jer upravo je Sabina Ćudić postala kandidat na osnovu dogovora postignutog iza zatvorenih vrata, noć prije glasanja. A za Abdulaha Skaku glasalo je 16 vijećnika, kojima je povjerenje na oktobarskim lokalnim izborima dalo 18.269 glasača. Vijećnici koji su Sabinu Ćudić vidjeli na mjestu gradonačelnice dobili su na tim izborima tri puta manje glasova: 5.428. Ups! Da, i stranke koje su se našle s druge strane Sabini Ćudić osvojile su u četiri sarajevske gradske općine više glasova od stranaka koje su je podržale.
Bosanac je uvijek rintao za druge. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama... Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih
Ono što je bitno za reći jeste to da arbitriranje u vezi sevdalinke, kao nacionalne bošnjačke pjesme i kulturne baštine BiH, ne možemo prepuštati amaterskim udruženjima, bez obzira na svu količinu njihovog entuzijazma i folklornog aktivizma koji je istom vrlo bitan za unutarnju kulturnu dinamiku jednog naroda
Reakcije na inicijativu Udruženja muzičkih umjetnika Tuzla
Filmovi s ratnom ili poslijeratnom tematikom preplavili su kinematografije jugoslavenskih zemalja, pa se s vremena na vrijeme činilo da se vodi neki novi rat, onaj filmski, u kojem se režiseri različitih nacionalnosti takmiče ko će snimiti šokantniju i provokativniju priču i njome više zadiviti zapadni svijet. To je u mnogome doprinijelo iskrivljavanju prave istine i relativiziranju agresije i genocida u BiH
Fenomen da se u presudnim trenucima u visokom procentu samoprepoznaju kao posebnost – najprije u kategoriji “neopredijeljeni”, kada su 1948. godine u okviru Jugoslavije trebali birati između srpstva i hrvatstva, ili kao Jugoslaveni 1953. godine, ili kao Muslimani 1971., 981. i, ispostavit će se, presudne, 1991. godine, pa kao Bošnjaci 2013. godine – ostat će svojevrsna misterija
Kako je Dodik iskoristio unutarnja srbijanska previranja i kako Srbiju pretvara u taoca svojih projekata kroz igru nadmetanja u srpstvu, tako i Čović Hrvatsku nastoji postaviti za taoca svoje politike, dovođenjem u poziciju stalnog izjašnjavanja o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji, odnosno upadanjem u zamku predstavljanja Federacije bošnjačkim entitetom. Ta izvrnuta slika, taj najobičniji i providan spin kako su Hrvati neravnopravni jer Srbi imaju RS, a Bošnjaci Federaciju, postavlja se u Hrvatskoj kao krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata
U Kravici je ubijeno ukupno 1.113 ljudi. Nedjeljko Milidragović naređivao je i učestvovao u ubistvima, a Golijanin, Batinica, Dačević, Miletić, Petrović, Parović i Vasić s drugim pripadnicima 1. i 2. voda 1. čete Centra “Jahorina”, postupajući po tom naređenju, pobili su oko stotinu preživjelih civila, među kojima je bilo i ranjenih lica.
