Treba ponoviti da bi i samim Srbima trebalo biti u interesu da se podnese revizija. Čega se boje ako tvrde da je neosnovana, da pravni zastupnik nema legitimitet? Eto im prilika da jednom zauvijek završe tu priču, pa da se mogu pozvati na konačnu presudu. Ili se zaista nečega boje? Ili ih, negdje duboko ispod debele kože, muči savjest?
Moja pretprošla hutba bila je posebno reklamirana od strane srpskih i srbijanskih medija, što je, po mom mišljenju, za aktueliziranje revizije presude do sada bila jedna od najboljih reklama. Zbog sličnih napada sam prošle godine pokrenuo tužbu protiv Glasa Srpske i sudski proces je u toku.
U znaku lijepe tradicije istraživanja književne baštine bošnjačkih autora koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom su i četir rada iz oblasti književnosti zastupljena u ovom broju časopisa. Dženita Karić u svom radu pod naslovom “Djelo Dalail al-sairin” Imam-zade Hasana al-Busnavija i fadailska literatura: tekstualni autoritet i sveti prostor podsjeća na jedan od najstarijih proznih žanrova u književnostima muslimanskih naroda, žanr fadaila, daje definiciju, kasifikaciju i pregled razvoja ovoga žanra, te se fokusira na djelo Imam-zade Hasana Bosnevija, njegovu strukturu i sadržaj.
Neko ko se hvali da 53 godine radi kao stručnjak u zdravstvu morao bi znati da je nakaradno koristiti izraze poput “kevće”, a još nakaradnije to što direktno diskreditira, omalovažava žene kada tvrdi da je “nakaradno” da medicinska sestra bude predsjednik Sindikata.
Ambasadori zemalja članica Evropske unije diplomatski su izbjegavali direktan odgovor na pitanje koje se tiče svojevrsne izolacije Milorada Dodika. Iz onoga što su kazali za časopis Stav da se zaključiti da će države EU s ozbiljnijim sankcijama ipak malo pričekati
Tekst je za Stav napisan povodom 80. obljetnice osnutka OŠ “Hamdija Kreševljaković” na Vratniku i objavljivanja monografske knjižice Sarajevski grad Vratnik Mustafe Seida Traljića
“Bosanski islam nije mala tradicija, niti periferni islam, niti kakav heterodoksan islam. To je islam obogaćen domaćom, usmenom tradicijom naših naroda, ali i visoko intelektualnim, kreativnim i profesionalnim dostignućima aktera iz ovog podneblja priznatih širom i van Osmanskog carstva, i njime se trebamo dičiti i aktivno ga čuvati, a ne odbijati kao nešto krivovjerno i neautentično”
Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera
“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”
Tako sam jednom, dok sam obavljao lingvistički hadž (termin prof. Riđanovića), pitao profesora da li je on RiđAnović ili RIđanović, a profesor je odgovorio da je u Sarajevu RiđAnović, a u Mostaru RIđanović
