Jedan od neoborivih dokaza počinjenog genocida u Vlasenici jeste i izjava Smajla Tutića, koji je bio zatočen u logoru Sušica. Tutić je kazao da su u ljeto 1992. došli predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić u pratnji Dragana Nikolića Jenkija. Tada je Karadžić Nikoliću stavio svežanj novčanica u džep i rekao mu: “Ovako radi kako si počeo, udri i muslimansko i hrvatsko dijete u bešici, samo nam ostavi žene, trebaće nam”

Piše: Jakub SALKIĆ

Nedavno je u Sarajevu održana promocija knjige Žrtve genocida na području Vlasenice 1992.-1995. autora dr. Husejina Omerovića. Knjiga tretira situaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, a posebno srednjem Podrinju, kojem pripada i Vlasenica, prilikom priprema srpskih snaga za okupaciju Podrinja, a time i Vlasenice. Omerovićeva je knjiga i zbirka neoborivih dokaza iz primarnih izvora koji svjedoče da su u Vlasenici počinjeni brojni masovni zločini, uključujući i genocid.

Omerović je i sam rodom iz Vlasenice. Trenutno je vanredni profesor na Američkom univerzitetu u BiH. Govoreći o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i vremenu u kojem su počinjeni svirepi zločini nad Bošnjacima Vlasenice, Omerović ukazuje na činjenicu da je političko i vojno rukovodstvo Srba u koordinaciji i dogovoru s predstavnicima Opštine Vlasenica vršilo opsežne pripreme od početka 1991. godine, što znači da su svi zločini bili dobro organizirani, planirani i vođeni iz Beograda putem političkih, vojnih i policijskih predstavnika iz Opštine.

“Nekoliko činjenica potvrđuje ove moje navode. Početkom aprila 1991. postignut je dogovor između predstavnika općina Bratunac, Srebrenica i Vlasenica, čiji su predstavnici bili Rajko Dukić, predstavnik Opštine Vlasenica, Miroslav Deronjić, predsjednik SDS-a Bratunac, i Goran Zekić, predsjednik SDS-a Srebrenica. Oni su se u aprilu 1991. sastali u Ribnjaku u Milićima. Tada je Rajko Dukić rekao Deronjiću i Zekiću da je dogovoreno naoružavanje cijelog srednjeg Podrinja preko Beograda i dao im ceduljicu na kojoj je pisalo ime Mihalj Kertes i njegov broj telefona, te im rekao da odu u Beograd i dogovore potrebne količine oružja koje će se iz Srbije dopremiti do Drine i koje će se noću čamcima prebaciti na planirane lokacije u mjestima srednjeg Podrinja – Bratunac i Srebrenica. Mihalj Kertes je bio republički funkcioner, a kasnije direktor Carina Srbije. Uskoro su ova dvojica otišli u Beograd i javili se Kertesu, a on ih je uputio u kasarnu ‘Bubanj’ kod Beograda, gdje su dobili potrebne količine oružja koje su ubrzo isporučene.

Godine 1991. je oklopna mehanizovana brigada iz Jastrebarskog kod Zagreba dislocirana na prostor vlaseničke i srebreničke općine, gdje su živjeli isključivo Srbi, a to su bila područja Tišče i Lukić-Polja. Dakle, u drugoj polovini 1991. Srbi su već bili naoružani. Neizostavna je i činjenica da su Srbi iz Vlasenice bili naoružavani i iz kasarne u Han-Pijesku, gdje je bila smještena 216. brigada JNA, čiji je komandant bio pukovnik Dragomir Milošević, koji je pružao svu pomoć Srbima Vlasenice, od obuke dobrovoljaca u kasarni do naoružavanja. Imao je u svojoj zoni odgovornosti nekoliko općina, među kojima i Vlasenica, i bio je pokrovitelj svih vojnih aktivnosti, zaštitnik srpskog stanovništva, svih akcija vezanih za transport i dopremu naoružanja u selima Vlasenice i drugih općina”, kaže Omerović u razgovoru za Stav.

On dodaje da su jedinice Novosadskog korpusa u sadejstu s kolaboracionističkim snagama Srba Vlasenice okupirale Vlasenicu 21. aprila 1992. godine. Vlasnica je okupirana bez otpora Bošnjaka jer su srpske snage bile do zuba naoružane i potpomognute vojskom, opremom i naoružanjem Novosadskog korpusa JNA.

KRVAVI APRIL U PODRINJU

“Cijelo Podrinje bilo je cilj ideologa velikosrpske politike na samom početku agresije. Svi gradovi Podrinja okupirani su snagama JNA i lokalnim srpskim snagama od početka aprila do 21. aprila 1992. Bijeljina 1. aprila, Foča 7. aprila, Bratunac 8. aprila, Višegrad 14., Srebrenica 18. i Vlasnica 21. aprila. Ovo potvrđuje činjenicu da je Podrinje bilo prva meta. A to potvrđuju i riječi Mihalja Kertesa, koji je kazao Deronjiću i Zekiću da je srednje Podrinje nastavak nedovršenog programa iz 1878. nakon austrougarske okupacije BiH. Tada je rečeno da će Srbija priznati okupaciju BiH pod uvjetom da Srbiji ustupi cijelo Podrinje 50-ak kilometara zapadno do Drine”, govori Omerović.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Vlasenica živjelo je 18.727 Bošnjaka, odnosno 55 posto ukupnog stanovništva općine. U periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno je 2.637 Bošnjaka, ili 14 posto bošnjačke populacije. U Vlasenici su ubijane sve kategorije Bošnjaka, od djece do staraca. Primjera radi, od ukupnog broja ubijenih Bošnjaka ubijeno je 2.226, ili 84,8 posto radno sposobnih, 262 djece, ili 10 posto, i 149, ili 5,6 posto starijih od 65 godina. Ubijene su 323 žene. Ubijen je veliki broj intelektualaca, među kojma je bilo inženjera, profesora, ekonomista i ljekara.

Ubijena su dvojica sportista, košarkaši Mehmed Efendić i Edin Salaharević. Salaharević je bio jedan od najperspektivnijih košarkaša bivše Jugoslavije, član mlade reprezentacije Jugoslavije i tuzlanske ‘Slobode’. Pred Bajram je došao u posjetu roditeljima, s ocem je odveden u logor Sušica i ubijen. Koliko su ekstremni pripadnici srpskog naroda bili u opredjeljenju da ubiju što veći broj Bošnjaka, govori činjenica da nisu udovoljili molbi selektora mlade košarkaške reprezentacije Jugoslavije, koji je pisanim putem tražio da Salaharevića puste na pripreme. Jedan od zločinaca je kazao: ‘Kakvi ste vi Srbi kad spašavate jednog muslimana?'” Ubijen je 30. septembra 1992.

Među organizatorima i egzekutorima zločina nad Bošnjacima bio je i određeni broj visokorangiranih predstavnika srpskog naroda i neki od njih i danas uživaju blagodati slobode, nisu privedeni. Protiv nekih od njih nisu pokrenuti ni krivični postupci ni optužnice. U Omerovićevoj knjizi navode se detaljno brojna imena odgovornih za organizaciju i ubistva Bošnjaka Vlasenice. Protiv jednog dijela ovih predstavnika srpskog naroda optužnice su podignute u 2016. i 2017. godini.

“Godine 2016. podignuta je optužnica protiv sedmerice Srba zbog ubistva Bošnjaka u selu Zaklopača 16. maja 1992. Zaklopača je simbol stradanja Bošnjaka Vlasenice jer je u roku od 15 minuta ubijeno 56 Bošnjaka, od čega 13 djece. Grupa onih koji su uspjeli pobjeći u šumu je također uhvaćena i ubijena, tako da je broj ubijenih u tom danu u Zaklopači 65. Jedan od preživjelih svjedoka tog dana je u Zaklopači vidio visokorangirane Srbe, među kojima su bili Rade Bjelanović, načelnik Stanice javne bezbjednosti Vlasenica, koji je u međuvremenu preminuo, i predsjednik SDS-a Milići Tomislav Savkić. Naveo sam i podatke gdje se terete i visokorangirani predstavnici srpskog naroda, počevši od načelnika Vlasenice u to vrijeme Milenka Stanića, zatim načelnika SJB Maneta Đurića, komandanta logora Sušica Dragana Nikolića Jenkija, koji je osuđen na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 2017. Nakon nepune godine na slobodi, umro je u Vlasenici. Ja bih rekao da nije mogao izdržati slike logora Sušica i ubistava koja je sam činio ili indirektno učestvovao”, kaže Omerović.

U Vlasenici je, prema njegovim riječima, određeni broj Srba bio svijetao primjer jer su pokušali da spase prijatelje, kolege Bošnjake. Iako je mali broj takvih, tvrdi da je veoma važno spomenuti ta imena, prije svega, zbog potrebe da svi žive na svojim područjima. Omerović naglašava da nisu svi isti i da krivica nije na cijelom narodu nego na onima koji snose najveću odgovornost kao organizatori i izvršioci zločina.

“Ja bih izdvojio slučaj vlaseničkog prote Milorada Golijana, koji je rizikovao život da spasi vlaseničke imame Begu ef. Selimovića i Muniba ef. Ahmetovića. Ahmetović je ispričao da ih je Golijan dovezao u stanicu policije i rekao: ‘Vi znate ove ljude, oni su meni na savjesti, nemojte da se nešto dogodi njima i vjerskim objektima!’ Ovo je svijetao primjer za koji treba da znaju svi ljudi u našoj državi. Drugi je slučaj nastavnik matematike u mjestu Cikotska Rijeka Vučeta Drobnjak iz Crne Gore. On je na poziv srpskih vlasti da zaduži naoružanje rekao: ‘Nema te sile i vlasti koja će me natjerati da pucam u svoje đake!’ Još jedan takav slučaj bivši je stražar logora Sušica Pero Popović, koji je napustio logor 1993. godine u znak saosjećanja s komšijama Bošnjacima jer je vidio brojne zločine. Otišao je u Ameriku i dao je intervju New York Timesu i svjedočio je o zločinima u Sušici, što je pomoglo da se procesuiraju neki od počinilaca zločina”, priča Husejin Omerović.

GENOCID BEZ PRESUDE

Omerović je u svojoj knjizi opisao i herojski otpor Bošnjaka Cerske do zuba naoružanim Srbima, koji je trajao do 13. marta 1993. godine, kada je okupirano i posljednje selo i kada su Bošnjaci potražili zaštitu u Srebrenici, vjerujući međunarodnom pravu i mirovnim snagama UN-a koje su bile stacionirane u Srebrenici. Nažalost, nakon okupacije Srebrenice u genocidu koji je uslijedio ubijeno je 1.072 Bošnjaka s područja Vlasenice. Kao prilog u Omerovićevoj knjizi nalazi se spisak svih ubijenih s mjestom i datumom smrti, mjestom i datumom pronalaska tijela, te mjestom i datumom ukopa.

“Ja sam jedan od rijetkih, ako ne i prvi naučni istraživač koji je u prilogu knjige izložio i podatke o ubijenim pripadnicima srpskog naroda Vlasenice. Htio sam ostaviti istinu svim narodima u BiH, a posebno Vlasenice. U Vlasenici je ubijeno 386 Srba, od toga je poginulo 360 boraca i 26 civila. Želim istaći da su svih 360 boraca ubijeni za vrijeme njihovog pokušaja okupacije prostora na područjima općine Vlasenica na kojim su živjeli Bošnjaci, kao što su sela u enklavi Cerska, a jedan broj i na području Bjelašnice, Trnova itd. Dakle, poginuli su u nastojanu da okupiraju bošnjačku zemlju”, ističe Omerović.

Iako sudovi zločine u Vlasenici nisu okarakterizirali kao genocid, Husejin Omerović tvrdi da je kao naučnik ustanovio da postoje elementi zločina genocida te da je zbog toga genocid u naslovu njegove knjige. Prema njegovim riječima, Ured tužitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) razvio je teoriju da genocid može biti počinjen na relativno ograničenoj skali kao što je slučaj s jednom općinom, u ovom slučaju Vlasenica. Jedinstveni obrazac ubijanja druge etničke, nacionalne ili vjerske skupine presudan je u kategorizaciji zločina. Dakle, namjera za zločin glavni je element na kojem se utvrđuje kategorizacija zločina.

Nekoliko slučajeva u Vlasnici svjedoči da su zločini izvršeni organizirano po direktivi političkog i vojnog rukovodstava ove općine. Jedan od neoborivih dokaza koji potvrđuje ove navode jeste izjava jednog od svjedoka Smajla Tutića, koji je bio zatočen u logoru Sušica. Tutić je kazao da su u ljeto 1992. došli predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić u pratnji Dragana Nikolića Jenkija. Tada je Karadžić Nikoliću stavio svežanj novčanica u džep i rekao mu: “Ovako radi kako si počeo, udri i muslimansko i hrvatsko dijete u bešici, samo nam ostavi žene, trebaće nam!” Potvrda genocida jesu i brojne masovne grobnice, posebno sekundarne u koje su premještana tijela ubijenih kako bi se prikrili zločini.

Omerović zaključuje da je zaborav najopasniji neprijatelj narodu nad kojim su počinjeni zločini. Posmatrajući zločine s ove vremenske distance, može se, nažalost, kazati da, u smislu krivičnog procesuiranja, još nisu svedeni računi o zločinima, ne samo u Vlasenici nego u cijeloj BiH, a historija u kojoj nisu svedeni računi opasna je historija. Danas imamo situaciju da politički predstavnici srpskog naroda u Bosni i Hercegovini poništavaju izvještaj komisije o genocidu u Srebrenici i formiraju drugu komisiju s ciljem da negiraju i ponište presude međunarodnih sudova.

Negira se genocid i presude za zločine u Srebrenici, euforično se slave osuđeni srpski lideri, dodjeljuju im se najveća priznanja, glorificiraju se njihova zlodjela i ucjenjivački blokira put BiH prema NATO i EU. S druge strane, izostale su presude Suda BiH u brojnim slučajevima gdje postoje svi elementi za procesuiranje organizatora i počinilaca zločina. S područja Vlasenice procesirana su samo trojica zločinaca: Dragan Nikolić, Predrag Bastah i Goran Višković.