“Nakon što je ranjen, skoro četiri sata bio je živ. Na uniformi, koju i danas čuvamo kod kuće, vidi se mjesto kroz koje ga je pogodio metak. Neko mi je pričao da je moj Mirsad, kad je ranjen, tražio da njegove čizme daju nekom od prisutnih vojnika. Potom mu je neko od saboraca kazao da to ne radi jer će njemu trebati. Samo je odgovorio: 'Neće meni više trebati.' Kao da se bio pomirio s tim da neće preživjeti”, prisjeća se otac Ibrahim

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Jedna od najuspješnijih akcija 105. bužimske brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, “Munja ‘93”, pored niza pozitivnih efekata, imala je i osam bolnih razloga koji su je trajno obilježili kao veliko vojno stratište. Tog 11. januara 1993. godine, pored oslobađanja velike teritorije, zauzimanja taktički povoljnijih položaja, likvidacije velikog broja neprijateljskih vojnika, te zarobljavanja značajne količine naoružanja, jedinice 105. brigade ostale su i bez osmerice hrabrih boraca koji su u izvojevanu pobjedu uložili živote. Njihova su imena: Hasan Šahinović Kobac, Fikret Tahić, Husein Sijamhodžić, Husein Šahinović Prco, Ibrahim Bajrektarević, Hilmija Cinac, Enver Abazović i Mirsad Salkić. Mirsad Salkić nagrađen je za izuzetnu hrabrost i doprinos u toku ove briljantne vojne pobjede posthumno najvišim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”, 15. aprila 1994. godine.

Mirsad Salkić (sin Ibrahima i Fatime) rođen je 1969. godine u mjestu Čava kod Bužima. U odbranu Republike Bosne i Hercegovine aktivno se uključio u aprilu 1992. godine. U trenutku pogibije bio je na dužnosti komandira voda u trećoj četi Trećeg bataljona 105. bužimske udarne krajiške brigade.

DIJETE ZA POŽELJETI

Mirsadov otac Ibrahim Salkić danas ima 73 godine. Pred sami rat Ibrahimu je poginuo i sin Sejad. U proteklom je ratu Ibrahim izgubio i brata Husniju, te je i sam bio borac 505. brigade. Ibrahima ima još dvojicu sinova, Midhada i Mustafu, koji s porodicama žive u Italiji, odnosno Sloveniji, te kćerku Selimu u Cazinu. Danas Ibrahim živi kao samac i sa sjetom govori o sinu Mirsadu: “Nije što je moj sin, ali Mirsad je bio dijete kakvo svaki roditelj može samo poželjeti. Kao odličan učenik, a posebno dobar matematičar u osnovnoj školi upisao je i završio srednju matematičko-informatičku školu u Bosanskoj Krupi. Ja sam prije rata radio u Austriji, prvo 11 godina u Salzburgu, a potom nekoliko godina i u Linzu.

Porodica je bila kod kuće, djeca se školovala. Poslije srednje škole Mirsad je odslužio JNA u Novom Mestu, u istoj kasarni gdje sam i ja svojevremeno boravio. U vojsci je bio u jedinici automatičara, gdje je bio na dužnosti komandira odjeljenja. Po odsluženju vojske, bezuspješno se pokušavao upisati na Pedagošku akademiju u Banjoj Luci, potom u Policijsku školu u Sarajevo. Nakon toga, početkom 1991. godine odveo sam ga u Austriju, želeći ga zaposliti. Unatoč čvrstom obećanju vlasnika firme, nisam mu uspio riješiti ‘papire’. I danas često žalim zbog toga, mada sam svjestan da je bila sudbina da se on vrati kući i da bude kako je bilo. Nakon šest mjeseci, zajedno smo došli kući na odmor i tad su krenula ona dešavanja oko hapšenja Milana Martića. Tih se dana Mirsad uključio u rezervni sastav policije. Dugo je bio u rezervnom sastavu, sudjelovao u držanju straža na punktovima, a onda je prešao u Teritorijalnu odbranu i 105. brigadu. Sve do pogibije Hasana Durakovića 7. oktobra 1992. godine i ja sam kao borac bio u vodu svoga Mirse. U to vrijeme skoro pola voda boraca nije imalo oružje. U samom početku rata Mirso je imao automatsku pušku, a kasnije je nabavio i snajper. Bio je obučen u odijelo od šatorskog krila.”

Otac Ibrahim posljednji put vidio se s Mirsadom nekoliko dana prije njegove pogibije. “Mirso je poginuo u ponedjeljak ujutro, a posljednji put smo se vidjeli sredinom prethodne sedmice. Sjećam se da su tad svi njegovi borci bili dobili nove uniforme, jedino on nije. I tad kad smo se posljednji put vidjeli ja mu kažem: ‘Kakav si ti komandir, svi borci imaju nove uniforme, jedino ti u staroj.’ A on će meni: ‘De, otac, šta ti je za tim!?’ I obukao je i on u subotu novu uniformu, ali ju je samo dva dana nosio. Nakon što je ranjen, skoro četiri sata bio je živ. Na uniformi, koju i danas čuvamo kod kuće, vidi se mjesto kroz koje ga je pogodio metak. Neko mi je pričao da je moj Mirsad, kad je ranjen, tražio da njegove čizme daju nekom od prisutnih vojnika. Potom mu je neko od saboraca kazao da to ne radi jer će njemu trebati. Samo je odgovorio: ‘Neće meni više trebati.’ Kao da se bio pomirio s tim da neće preživjeti. Naježim se kad o tome pričam. I podlegao je gore”, prisjeća se Ibrahim.

Po očevim riječima, Mirsad je bio poslušno dijete, dobar učenik u školi, nepokolebljiv i bez poroka. Osoba koja je držala do vjere. “Imao je svoj stav i, kad mu nije bilo po volji, uvijek bi jasno kazao svoje mišljenje. Zbilja, kroz cijelu njegovu mladost nisam imao nikakvih problema s njim. U toku rata na momente nisam bio zadovoljan nekim njegovim starješinama, ali on nikada nije dao na njih. Kaže mi jedne prilike: ‘Kad bi starješina svakom vojniku davao na volju da radi šta hoće, to ne bi bila nikakva vojska'”, navodi Ibrahim.

DOBAR MATEMATIČAR I NOGOMETAŠ 

Mirsad Salkić rodio se i odrastao u tipičnoj krajiškoj seoskoj porodici. “Od nas petero, koliko nas je bilo u roditelja, brat Mirsad bio je drugo dijete po starini. U školi je bio odličan učenik, a posebno briljantan iz matematike. Išao je na razna takmičenja. Volio je čitati knjige i igrati fudbal. Pisao je pjesme i imao svoj rokovnik pjesama. Pamtim ga kao osobu jakog karaktera i vedrog duha. Još od malih nogu su ga privlačile stvari vezane za oružje. Uživao je u gledanju filmova o ratnicima i vojskovođama. Školske sveske bile su mu ispunjene crtežima raznih vrsta oružja. Još od najmlađih dana Mirsad je pokazivao neke vojničke manire, poput hrabrosti, pedantnosti, te fizičke i intelektualne sposobnosti”, priča Mirsadova sestra Selima Nuhanović, te nastavlja:

“U toku služenja vojnog roka u JNA Mirsad se istakao u različitim segmentima obuke. U kasarni u kojoj je služio ponudili su mu da kao vojno lice ostane u JNA, međutim, mama rahmetli nije bila zadovoljna time, tako da je on došao kući. Kad je počeo rat, među prvima je krenuo na liniju. Često je govorio: ‘Zar da nijemo posmatram kako četnici rade šta hoće i kako se slobodno kreću po okolnim brdima?!’ Bio je osjetljiv na patnju i nepravdu širom svijeta, a posebno na goloruko bosanskohercegovačko stanovništvo koje se zadesilo u neprijateljskom okruženju i koje je bilo izloženo zločinima i progonima. Bio je dalekovid, na vrijeme je prozreo namjere neprijatelja i stavio se na raspolaganje prvo rezervnom sastavu policije, a kasnije Teritorijalnoj odbrani i 105. brigadi. Bio je rođeni vojnik, mudžahid, od Boga predodređen za ono što će se desiti tih nemilih devedesetih godina.”

S osjećajem ponosa sestra Selima ističe i Mirsadovo odvažno držanje prilikom razgovora s oficirom UNPROFOR-a koji je dolazio na Ćorkovaču, navodno u cilju uspostave primirja. Taj oficir pitao je Mirsada kako se tako slabo naoružani misle boriti protiv neprijateljskih jedinica. “Brat Mirsad se na te riječi samo nasmijao i odgovorio mu: ‘Srpske snage možda imaju više naoružanja, ali naši vojnici imaju hrabrije srce'”, ističe Selima.

KOBNA “MUNJA ’93.”

O danima predratnog vojnog organiziranja te Mirsadovoj ulozi u svemu govori penzionirani policajac Fehim Salkić, koji Mirsada Salkića poznavao od najmlađih dana. “Bio je karakteran momak, koji je držao do svog ponašanja i svaka riječ mu je bila na mjestu. Kako je iznimno volio fudbal, te bio vrhunski fudbaler, svi su ga zvali Džaja, po poznatom jugoslavenskom fudbaleru. Mirsad se krajem 1991. godine uključio u rezervni sastav policije i tu je zadužio pušku. Ti rezervni sastavi policije formirani su u vrijeme afere oko Milana Martića u Bosanskoj Otoci. To je bilo početkom septembra 1991. godine. On je dugo bio s nama u policiji. Početkom rata, nekad u aprilu 1992. godine, Mirsad se uključio u jedinice Teritorijalne odbrane, a kasnije i 105. brigade. Mislim da je on sudjelovao i u odbrani Bosanske Krupe 22. aprila 1992. godine”, navodi Mirsadov rođak i komšija Fehim Salkić.

O rahmetli Mirsadu govori i Husein Kovačević, moralista u trećem bataljonu: “Mirsada Salkića se sjećam kao izuzetno finog i čestitog momka koji je dolazio iz prepoznatljive vjerničke porodice. Čak bih rekao da je on bio preozbiljan za svoje godine. Nisam imao priliku gledati ga kako se smije. Sve oko borbe i ratnih obaveza on je preozbiljno shvatao i sve što mu se nalagalo od obaveza on je izvršavao. Po ozbiljnosti je bio na nivou viših oficira. Posvećivao je pažnju svakom detalju, pripremama kad odlazi na liniju, dolazi. Sve je doživljavao s velikom dozom odgovornosti. Njega je u akciji ‘Munja '93’ pogodio jedan metak i nakon nekoliko sati je podlegao jer nije bilo mogućnosti da ga se, dok je još trajala akcija, na vrijeme prebaci do ambulante. Kad je poginuo, imao je svega 24 godine. U sjećanju mi je ostao kao vrlo osviješten mladić, potpuno svjestan teške situacije po državu Bosnu i Hercegovinu i njen goloruki narod.”

Mirsad je bio pripadnik treće čete u trećem bataljonu, gdje je na poziciji zamjenika komandira čete u januaru 1993. godine imenovan Edham Eminić. Prethodno, Edham i Mirsad bili su na poziciji komandira vodova, Edham kao komandir prvog, tzv. lubardskog voda, a Mirsad na čelu trećeg voda, koji su činili borci iz naselja Čava. “Preuzimanjem pozicije komandira čete, u tih nekoliko dana pred Mirsadovu pogibiju, imao sam priliku nešto intenzivnije sarađivati s njim. Zbog dobrog poznavanja terena, Mirsad je u ‘Munji '93’ imao zadaću da s jednim odjeljenjem iz svog voda ide iza leđa neprijateljskim jedinicama. To je bilo na lokalitetu Landupa. Ostatak njegovog voda imao je sasvim drugi zadatak. Tog jutra, 11. januara, s Ćorkovače smo krenuli oko 5 sati ujutro i većina jedinica je na planiranim položajima bila prije 6 sati. Mirsad je išao u pravcu kuće ‘Siporeks’. Kad je krenula i dobrano odmakla akcija, Mirsad je ranjen. To je bilo oko pola osam. Pošto se nalazio na čistini, nije se moglo doći do njega i ukazati mu se pomoć, tako da je nakon nekoliko sati podlegao. To se desilo na spoju njegove jedinice s jedinicama iz drugog bataljona. Mirsad je bio pravi vođa, bistar i inteligentan, a nadasve vrlo hrabar”, kaže major Edham Eminić.

PRAVEDNOST PRIJE SVEGA

Komandant 505. brigade 5. korpusa ARBiH Sead Jusić dobro se sjeća Mirsada Salkića, koji je sve do pogibije bio u njegovom bataljonu. “Sve vrijeme do pogibije Mirsad je dosta uspješno vodio svoje saborce. Nije on svojim borcima baš puno opraštao ili popuštao, već je postepeno stezao obruč. Otežavajuća okolnost u njegovom komandovanju bila je ta što su većini boraca iz njegovog voda linije bile nekoliko kilometara ispred kuća. I onda su ti ljudi imali volju navečer malo ‘trknuti’ do kuće, pa se zaborave vratiti i tako nastanu problemi. Mirsad je uspješno prevazilazio sve te probleme. Posebno sam mu bio zahvalan što on nije bio komandir ‘tužibaba’, koji se pretpostavljenom javlja za svaku sitnicu. Nakon što je 7. oktobra 1992. godine oslobođena Ćorkovača, treći bataljon dobio je zadatak da tu drži linije. Tad su komandiri vodova imali obavezu da osiguraju da se kvalitetno urede zemunice i rovovi. Iz zemunica u kojima je bilo 4-5 vojnika dalje se izlazilo u borbene rovove. I znala se dešavati nepravda da, kad dođu sljedeći put na smjenu, ljudi ne dobiju istu zemunicu koju su uredili, pa budu premješteni u neku drugu koja je nešto slabije uređena. Od komandira vodova sam tražio da vode računa o tome, da svako dolazi u svoju zemunicu. I Mirsad je to dosta uspješno odrađivao i tu je pokazivao osjećaj za pravednost prema svima.”

U akciji “Munja ‘93” iz trećeg bataljona učestvovalo je 110 ljudi, čiji je zadatak bio da kroz Ademovića Potok prema Glavačkoj Kosi uđu iza leđa, s jednim vodom iz drugog bataljona. “Kako nismo imali dovoljno vremena za izviđanje pred ‘Munju’, odlučili smo da se na dvije ključne tačke, Malu Nikolićku i Ademovića Glavicu, napadne s čela, s dvije grupe od po 6 izviđača. Na čelu tih izviđača bio je Sead Dizdarević Tajfun. Svi drugi borci, predvođeni komandirom čete Abdagom Grošićem i zamjenikom Edhamom Eminićem, te s borcima jednog voda iz drugog bataljona, upućeni su da s dvije borbene grupe pređu preko Glavačke Kose i Ademovića Glavice pod Landupe. Od komandanta Nanića imao sam i dodatni zadatak da prema Suhoj Međi osiguram lijevi bok ‘gazijama’ prilikom njihovog izvlačenja iz dubine. I za taj pravac nam je trebalo pojačano odjeljenje koje smo dobro naoružali.

Tu sam postrojio taj vod, održao im emotivan govor, te odredio Mirsada da bude na čelu tog voda. Međutim, nakon tog govora, Mirsad mi je prišao, tražeći da ide s ovom borbenom grupom na Landupe. Ja nikad nisam bio pristalica da komandir ide na jednu, a njegova jedinica na drugu stranu. Kako je Mirsad dobro poznavao taj teren, rekao mi je da ne može nikako prihvatiti da oni bez njega idu tamo gdje njegova porodica ima zemljišne posjede i da oslobađaju taj prostor koji on poznaje. To njegovo obrazloženje svidjelo se i Edhamu Eminiću jer je to bio najrizičniji dio za borbenu formaciju koja ide u akciju. Trebalo je otići iza leđa, a bilo je vrlo rizično. Pod tim nekim razložnim pritiskom ja sam prihvatio ono što dotad nikad nisam radio, da Mirsad krene s Edhamom, a da njegova jedinica ode na drugu stranu. I poslije, kad je Mirsad poginuo, bilo mi je žao što sam mu popustio, ali doista je bilo teško odbiti argumente koje je Mirsad iznio, ali i odbiti nekoga koga zavoliš i ko ti nekako legne na srce”, kazuje Jusić.

Mirsad je ranjen već u prvim borbama, oko sahat nakon početka akcije. Po Jusićevom kazivanju, u tom trenutku nije bilo šanse za brzo izvlačenje ranjenika. “Putevi su bili minirani, neki konji su stradali na putu, pa i borci. Jedno vrijeme se nije moglo nigdje krenuti. S današnje distance vrijedi istaći da je Mirsad Salkić Džaja bio zasigurno jedan od boraca koji su obilježili akciju ‘Munja '93’, posebno zbog nastanka tekbira kao ratnog pokliča 105. brigade koji se može vezati za njegovo ime. I dok je kretao u juriš i dok je ležao na nosilima, rahmetli Mirsad je izgovarao tekbir. Nije duhom klonuo ni kad je ranjen. To je moje sjećanje na finog, plavog momka koji je izražavao poštovanje prema meni i koji mi je kasnije, kroz cijeli rat, falio kao komandir na čelu”, dodao je Jusić

Od februara 1994. godine osnovna škola u Čavi nosila je naziv “Mirsad Salkić Džaja”. Onda je taj naziv ukinut u septembru 2006. godine. Odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona taj naziv ponovo je vraćen 25. jula 2018. godine, ovaj put bez nadimka Džaja. Ocu Ibrahimu je vrlo teško pala vijest o ukidanju naziva škole 2006. godine, ali se iznova obradovao vraćanju. “Ja bih volio da moj Mirsad nije poginuo nego cijeli Unsko-sanski kanton. Ali kad je već poginuo, drago mi je što je vraćen taj naziv i što se i na taj način afirmira njegovo ime.”