Težak je put koji smo mi prošli. Svi znamo šta je u Srebrenici bilo. Moja se porodica u Srebrenicu vratila 2000. godine. Ja sam došao koju godinu kasnije. Oni su se poljoprivredom i stočarstvom počeli baviti 2005. godine. Počeli su uzgajati muzne krave. Našu proizvodnju proširili smo na jagode i maline, kaže Ibrahim Pašalić

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Naselje Gostilj nalazi se na putu između Srebrenice i Potočara. Lijepo, plodno mjesto kroz koje protječe rijeka Križevica. Ovo naselje poznato je kao mjesto vrijednih domaćina, vrijedne omladine koja hoće da radi.

Porodica Pašalić vratila se 2000. godine u Srebrenicu. Napravili su kuću u Gostilju i počeli se baviti stočarstvom i poljoprivredom. Suljo i Magbula Pašalić vrijedno su radili da urede svoje imanje i žive od svog rada. Nakon Suljine smrti, brigu o imanju preuzeo je njegov mladi sin Ibrahim. Prihvatio se posla i vrijedno radi. Pomažu mu majka i sestra Arifana. Pašalići imaju deset muznih krava, nekoliko teladi, četiri dunuma jagoda i dva maline.

“Težak je put koji smo mi prošli. Svi znamo šta je u Srebrenici bilo. Moja se porodica u Srebrenicu vratila 2000. godine. Ja sam došao koju godinu kasnije. Oni su se poljoprivredom i stočarstvom počeli baviti 2005. godine. Počeli su uzgajati muzne krave. Našu proizvodnju proširili smo na jagode i maline. Sve to zahtijeva mnogo posla, pogotovo jagode. Kada smo prve godine zasadili jagode, desile su se poplave i sav naš trud je propao. Sve smo to ponovo zasadili i druga godina je bila odlična s urodom. Ali, to nije značilo i dobru zaradu jer smo naš urod predali očigledno pogrešnim osobama, tako da nikad nismo naplatili naš rad i trud. Kako god, nismo odustali i idemo dalje”, kaže nam Ibrahim Pašalić.

U jeku sezone i kada je najviše radova, ujutro se rano ustaje. Prvo se stoka namiri. “Onda uzmem kosačicu, kosim travu, i tako do podne. Onda namirim opet stoku. I ponovo koševina. Imam samo frezu, pa mi nije lahko da sve stignem, fali mi mehanizacije. Da imam traktor, bilo bi lakše. Ali nisam u mogućnosti da kupim traktor jer uzimamo zemlju u zakup. Dok se plate obaveze oko oranja i pripreme, na kraju ne mogu da uštedim dovoljno da bih mogao izdvojiti desetak hiljada za traktor. S više mehanizacije bih unaprijedio posao”, objašnjava Ibrahim, dodajući da u vrijeme sezone njegova porodica angažira i do desetak radnika. “Ne možemo mama, sestra i ja sve stići, jer sestra ima svoj redovni posao”, ističe.

Ibrahim je razočaran zato što se, kako kaže, ne cijene mladi koji hoće raditi: “Oni koji hoće da rade u Srebrenici teško dobiju bilo kakvu pomoć. Oni koji neće da rade lakše dobiju i traktor i bilo šta. Svi se znamo ovdje, i zna se ko radi i ko hoće da radi na zemlji. Imamo mnogo primjera mladih ljudi koji neće da rade na zemlji. Moj je stav da se može više zaraditi na zemlji nego u nekoj firmi. Moji prihodi nisu veliki, opet kažem, jer većinu prihoda moram da uložim. Opet, ja sam zadovoljan i sretan. Posao jeste težak, ali raditi se mora. Mi zasijemo oko 30 dunuma žita za silažu. Moramo da platimo oranje, sijanje. Kada je riječ o otkupu mlijeka, to ide dobro. Redovno se vrše isplate. Cijena bi mogla biti bolja, ali šta je, tu je. Kada bi se ostvarile ove najave da se u Srebrenici otvaraju pogoni, kao i fabrika za preradu mesa, onda bi to svima nama značilo, jer bismo se mogli više uključiti, ali i proširiti svoje poslove.”

Za vrijeme katastrofalnih poplava 2014. godine imanje porodice Pašalić bilo je poplavljeno. Štala je bila pod vodom. Uništeni su zasadi jagode. “Razne komisije su poslije izlazile da obilaze teren, bilježile štetu, ali mi nikad nikakvu naknadu nismo dobili. Idemo dalje. Moramo se boriti i gledati naprijed. Ne treba očekivati od bilo koga previše ili od vlasti da pomognu. Pomozi sebi ako možeš, a ako dodatna pomoć dođe, dobro i jeste. Nadam se da ću uspjeti nabaviti mehanizaciju. Za početak jedan dobar traktor da nabavim, a kasnije šta bude”, uporan je Ibrahim Pašalić.

Avdu Sandžića iz Gostilja u Srebrenici svi znaju. Avdo iznad svega voli cvijeće, ljude, životinje i šalu. Bio je rudar, ali je nastradao u rudniku i otad je invalid. Preživio je i infarkt i kliničku smrt. Ne predaje se. Danas uzgaja cvijeće i ljekovito bilje, obrađuje zemlju i za druge usjeve i od toga živi. Bavi se pčelarstvom, strastveni je lovac i ribolovac. Često zna dame u Srebrenici obradovati ružama koje uzgaja na svom imanju. Avdo Sandžić vratio se sa suprugom u Gostilj i uredio lijepo svoje imanje i dvorište. Kaže da se na njegovom imanju može naći svega, od mrkve do aronije i ruža.

“Supruga i ja sami živimo. Imamo kravu, pčele, zasadili smo maline. Nastojim da lijepo uredim svoje dvorište. Bavim se i uzgojem ljekovitog bilja, nevena i lavande. Tu su i nasadi aronije, pa ruže. Cvjećara u Bratuncu otkupljuje moje ruže. Kad zima dođe, onda je teže, manje se ruža prodaje. Na svom imanju imam i maline. Čovjek mora da radi”, kaže Avdo Sandžić, koji se kao prvi povratnik vratio u Gostilj.

“Mogao sam ostati u Tuzli, ali ovo je moje i ovdje mi je najljepše. Sve što uradimo je naše i mi smo zadovoljni. Kada sam se vratio, bilo je razrušeno sve, ali popravilo se i napravilo opet. Mi ovdje nemamo džamiju. Pokrenuli smo ideju da napravimo mesdžid. I uspjeli smo. Svi stanovnici uključili su se i dali svoj doprinos. Novčani doprinos nisu dali samo stanovnici Gostilja, nego mnogi Srebreničani iz cijele općine. Uradili smo i spomen-ploču za ubijene stanovnike Gostilja”, priča Sandžić, ističući da se stanovnici u Gostilju susreću i s određenim problemima: “Put nam nije baš u najboljem stanju iako je Gostilj svega nekoliko kilometara udaljen od Srebrenice. Nadamo se da će se i to riješiti i da ćemo nekad dobiti asfalt, a za početak bi bilo dovoljno da se put naspe. Nije to velika udaljenost, nekoliko stotina metara. Naravno, lokalna zajednica treba da pomogne da se popravi infrastruktura, putevi ili rasvjeta. I stanovništvo treba da se uključi u te projekte.”

Avdo tvrdi da ima koristi od svega što se proizvede na selu. “Uvijek ima način da se proda proizvod. Sve se proda, meni ljudi dolaze sami i kupuju zdravu hranu. Žao mi je što su mnogi pustili da im zarastu imanja, svoju zemlju pustili su da zaraste u korov. Ovi ovdje što su se vratili svi vrijedno rade. Dug je proces oporavka, ne može sve da se uredi i sredi za godinu ili dvije, ali raditi i boriti se mora”, kaže Avdo Sandžić, uvjeren da Srebrenica može biti mjesto poželjno za život.

“Znamo mi svi koliko je Srebrenica bogata i šta sve ima. Može da hrani cijelu Bosnu i Hercegovinu. Politika bi trebala malo da popusti Srebrenicu, jer dovoljno je više. Preko Srebrenice se lome i velike politike, a te iste politike ne misle na stanovništvo i ljude koji žive ovdje. Srebrenici treba stanovništvo, mladi ljudi, treba da radi banja ‘Guber’, rudnici i onda će biti napretka”, poručio je Sandžić.