Govorio je arapski, turski, perzijski i njemački jezik. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnoj Tuzli a školovanje je nastavio u Istanbulu, gdje je 1861. godine diplomirao na Darul-mualliminu. Pomagao je Ljubušaku u sastavljanju Istočnog blaga, bio među organizatorima i saradnicima Behara te je učestvovao u formiranju kulturnog društva Gajret. Punih 16 godina držao je javne dersove tumačenja Buharijine zbirke hadisa, držao predavanja iz Mesnevije Mevlane Dželaluddina Rumija za sina Nuriddina i druge koji su željeli slušati. Bavio se i kaligrafskim radom prepisavši zbirku od šest sufijskih djela. U vrijeme iseljavanja Bošnjaka u Osmansko carstvo piše znamenitu Risalu o hidžri, u kojoj poziva Bošnjake da ostanu u Bosni i Hercegovini

Piše: Hamza RIDŽAL

Bosansku povijesnu realnost krajem 19. stoljeća presudno je obilježilo njeno priključenje Austro-Ugarskoj monarhiji. To je značilo ne samo promjenu političkog sistema već i prijelaz u drugi civilizacijski krug, iz orijentalno-islamskog u zapadnoevropski. Među rijetkima koji su prihvatili tu realnost, pronalazeći mehanizme biološkog, političkog, kulturnog i duhovnog opstanka u novoj civilizacijskoj paradigmi, bio je Mehmed Teufik-efendija Azabagić, tuzlanski muftija a kasnije i reisul-ulema u Bosni i Hercegovini.

Njegova znamenita Risala o hidžri svjedoči da je riječ o čovjeku vizije, vrsnom intelektualcu spremnom da ponudi odgovor na krupna pitanja svog vremena. Dva bošnjačka autoriteta, koji su prvi shvatili da austrougarska vlast nije san nego realnost, kako primjećuju Mustafa Spahić i Osman Lavić u knjizi Reis Mehmed Teufik efendija Azabagić, bili su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i Azabagić.

“Oni sa novom vlašću i poretkom prihvataju akulturaciju – ne i asimilaciju, prihvataju integraciju – ne segregaciju, diskriminaciju i aparthejd, prihvataju na temelju priznanja ravnopravnost – a ne jednakost među ljudima tj. da su ljudi na temelju priznanja, slični i različiti jedni drugima, da nikad nisu isti i jednaki, niti su suprotni i isključivi jedni naspram drugih. Oni kao muslimani rođeni u Evropi, prihvataju ravnopravnost, a odbacuju dominaciju, prihvataju Bogom dane razlike i sličnosti u slobodi, a odbacuju vještačku, lažnu, nametnutu i podmetnutu istost, istovjetnost i egalitarnu platonističko-komunističku jednakost, ali odbacuju i sve isforsirane i nametnute suprotnosti i isključivosti među ljudima”, piše Mustafa Spahić u tekstu Reis Azabagić – lider o(p)stanka.

Ljubušakovi i Azabagićevi principi ogledali su se u njihovom radu i djelovanju. Na stavove onih, koji su od početka austrougarske vlasti zagovarali masovno iseljavanje Bošnjaka u Osmansko carstvo Azabagić je odgovorio tekstom sjajne Risale o hidžri, koja, čini se, nakon duže od 130 godina od publiciranja, ponovo može biti aktuelna i važna kao testament i opomena današnjoj generaciji Bošnjaka, rođenih u Bosni i Hercegovini, koja budućnost planira izvan granica naše zemlje. Risalu o hidžri Azabagić je napisao na arapskom jeziku i publicirao 1884. godine, a dvije godine kasnije i skraćenu verziju na turskom jeziku.

Ponajvažnija poruka koju Azabagić ispisuje u ovom djelu jeste da se hidžrom ne osvajaju geografska prostranstva, već se njome oslobađa čovjek i osvaja se prostor slobode. On navodi situacije u kojima je hidžra, u značenju fizičkog preseljenja iz jednog mjesta u drugo, obaveza muslimana, ali zaključuje da u društveno-političkoj situaciji u trenutku dok ispisuje svoje djelo takva hidžra nije potrebna muslimanima u Bosni i Hercegovini, te ih poziva da ne napuštaju svoja ognjišta odlazeći u nesigurne vode tuđine. Ako to i čine, taj čin ne trebaju zvati hidžrom.

Naše tijelo je šaka zemlje naše domovine

I prije nego što je napisao Risalu o hidžri, Azabagić je na bosanskom jeziku u sarajevskom listu Vatan objavio tekst Patriotizam. Tekst je prenio i Sarajevski list u 115. broju, 10. oktobra 1884. godine. U tom tekstu, koji je tematski i idejno veoma blizak njegovoj Risali, Azabagić piše: “Kao što čovjek svoju djecu i svoju familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu. I zaista treba domovini davati prvenstvo u počasti, jer naše tijelo je šaka zemlje naše domovine. Kad smo se na svijet rodili najprije smo svoju domovinu vidjeli. Zar nas nije domovina u svoje naručje primila te nas svojim hljebom i svojom vodom odhranila? Zar nas nije zajednica jezika i interesa i obrazovanje dovelo do toga da postanemo jednom familijom a naša domovina jednom kućom? Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine? Zar možemo negdje, kad odemo, imati onu slobodu i onu sigurnost, koju u svojoj domovini uživamo? Zar može sjajnost neke zemlje ili grada naše oči dotle zasjeniti da nam uništi naše osjećanje patriotizma?”, pitao je Azabagić svoje sunarodnjake 1884. godine.

Mehmed Teufik-efendija Azabagić rodio se 1838. godine u Tuzli kao sin bogatog trgovca Osman-bega. Njegovi djed Ahmed i pradjed Mustafa obavili su hadž, što je u to vrijeme bio siguran znak materijalnog blagostanja i društvenog statusa. Kasnije će i sam Teufik-efendija obaviti petu islamsku dužnost 1895. godine, u vrijeme dok je bio reisul-ulema. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnoj Tuzli a školovanje je nastavio u Istanbulu, gdje je 1861. godine diplomirao na Darul-mualliminu. Odmah je bio zapažen kao neobično bistar i talentiran učenik, pa su ga profesori u Darul-mualliminu ostavljali kao demonstratora da svojim kolegama pojašnjava naučeno gradivo.

“Naročitu pažnju posvećivao je izučavanju hadisa, logike, šerijatskog prava i tesavufa. Nije poznato kada je i pred kim učio hifz, da li u Tuzli ili za vrijeme školovanja u Istanbulu”, piše Osman Lavić u tekstu Hadži hafiz Mehmed Teufik efendija Azabagić. Bio je oženjen Emina-hanumom, s kojom je imao petero djece, dva sina i tri kćerke. “Azabagićevi sinovi su među prvim muslimanima iz Bosne i Hercegovine studirali pravo na Bečkom univerzitetu što ukazuje na Azabagićevu orijentiranost prema Zapadu”, ističe Lavić.

Azabagić je bio od onih ljudi koji su obilježili svoje vrijeme, ne propustivši priliku da svoje znanje i posvećenost utka u brojne institucije i projekte koji su bili od šireg društvenog značaja. Bio je upravnik ruždije u Sarajevu od 1862. do 1867. godine, pa upravnik ruždije u Tuzli od 1867. do 1879. godine. Nakon dvanaest godina službe u tuzlanskoj ruždiji, biva postavljen na mjesto kadije u Donjoj Tuzli. Tu dužnost obnaša četiri godine, a od 1883. do 1887. godine djelovao je kao tuzlanski muftija.

Postavljen je za profesora i prvog direktora Šerijatske sudačke škole (Mektebi Nuvvaba), te specifične škole jedinstvene u Evropi, koja je svečano otvorena 19. decembra 1887. godine. Tu je Azabagić predavao logiku, historiju šerijatskog prava i filozofiju šerijatskog prava. Svoju sklonost tesavufu, kojeg nije imao priliku institucionalno predavati iako mu je tokom vlastitog obrazovanja pridavao veliku pažnju, Azabagić je iskazao prepisivanjem šest sufijskih djela. “Veoma lijepim neshi pismom prepisao je zbirku od šest djela. Sva djela su tesavufske sadržine, na arapskom jeziku, što govori o prepisivačevoj sklonosti ka ovoj nauci”, piše Lavić, navodeći da se ti rukopisi danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Azabagić je postavljen za reisul-ulemu 20. novembra 1893. godine. Na osnovu Carigradske deklaracije, osmanska vlast preko svoje ambasade u Beču tražila je 15. januara 1895. godine da Austro-Ugarska povuče odluku o njegovom postavljenju na mjesto reisa, do čega, srećom, nije došlo. “Da su se muslimani 1893. godine pitali da izaberu koga hoće, vole i žele, vjerovatno nikada ne bi izabrali Azabagića za reisa. Da su umjesto njega bilo koga drugog birali, ne bi boljeg, vremenu, prilikama i situaciji primjerenijeg izazovima reisa izabrali”, piše Spahić.

Spasio Osnivačku skupštinu Gajreta

Nakon što je 46 godina u kontinuitetu obnašao funkcije upravnika, direktora, kadije, muftije i reisa, Azabagić je, uprkos tome što je na mjesto reisa postavljen na neodređeno vrijeme, u 71. godini otišao u mirovinu na svoj zahtjev, podnesen dvije godine ranije, kad mu je bilo 69 godina. U molbi za umirovljenje obrazlaže: “Stupio sam već u godine kada čovjekova tjelesna snaga počinje opadati. Ja sam tako došao do spoznaje da dužnostima mojeg zvanja kao vrhovne glave muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini uz najbolju volju ne mogu više zadovoljiti onako kako bih to, u punoj mjeri, svjestan i odgovornosti i teškoća mojega položaja, učinit htio. Naročito me sprečava pokolebano moje zdravlje u tome da počešće putujem u pojedina okruženja i kotare u svrhu nadziranja raznih vjerskih, vakufskih i mearifetskih zavoda i njihova osoblja. Ovo su razlozi zbog kojih sam se od svoje volje odlučio da se iz aktivnog službovanja povučem u mir.” Ova molba svjedoči o karakteru i savjesti reisa Azabagića, njegovoj principijelnosti i odlučnosti da se određenog posla prihvati najbolje što može te da ga odbije ako ga više nije u stanju obavljati. Umirovljen je u aprilu 1909. godine.

Azabagić je bio na najodgovornijem položaju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u bremenitom vremenu. “Bošnjaci, bez svojih udruženja, partija i bilo kakvih nacionalnih institucija još su bili razapeti između prošlosti i aktuelne želje, žala za Osmanskim carstvom i teškog snalaženja u novonastalim historijskim i društvenopolitičkim prilikama. Jedina institucija koja je, koliko-toliko, mogla artikulirati narodnosni i nacionalni interes i djelovati kao integrativni nacionalni faktor bila je netom uspostavljena Islamska zajednica s Ulemai-medžlisom i reisul-ulemom na čelu. Izazovi su bili ogromni a veoma skromne intelektualne, političke i ekonomske snage koje bi se uhvatile u koštac s njima. U vrijeme Azabagićevog mandata Bošnjaci se okupljaju oko nekoliko listova – Behara, Gajreta i Ilmije – čime se naziru konture njihovog kulturnog, vjerskog i političkog organiziranja. Bila je to skupina koja je sebe nazivala ‘napredni muslimani’. Ovoj skupini pripadao je i sam Azabagić”, piše Lavić.

Koliku je važnost Azabagić pridavao spomenutim listovima svjedoče dva primjera. U trećoj godini publiciranja Behar je zapao u krizu usljed nedostatka materijalnih sredstava i malog broja saradnika. Na pismo Behara u kojem se traži pomoć, od 25. februara 1902. godine, odgovorio je reisul-ulema Azabagić: “Osim toga bila bi velika šteta da se tim prekine (izlaženje lista), i stoga treba da se nastavi pa ako drugačije ne bi moglo biti do boljih vremena nek bude manji ili nek rjeđe izlazi. Osobito treba da gledate da se što više mlađi svijet prikuplja oko lista”, pisao je Azabagić, i sam saradnik Behara.

Mehmed Teufik Azabagić bio je jedan od bošnjačkih intelektualaca koji su učestvovali u formiranju “Gajreta”. Na osnivačkoj skupštini kulturnog društva “Gajret” 20. februara 1903. godine neki članovi osnivačke skupštine, poput Esad-efendije Kulovića i Osmana Nuri Hadžića, pod izgovorom da nisu sazrele prilike, pokušali su onemogućiti formiranje “Gajreta”. Na to je Azabagić rekao: “Bojat se je da bi bili lijeni da se opet sastanemo. Gdje se ne može sve postići, ne mora se ni sve ostaviti – bolje išta nego ništa – Ma La judreku kulluhu La judreku kulluhu. Po mom mišljenju ne bi bilo munasib da se odgađa. Da sad malo ugajretimo!” Takav istup reisa Azabagića, smatra Mustafa Spahić, spasio je Osnivačku skupštinu i formiranje ove značajne kulturne institucije.

Društveni aktivizam

Umirovljenjem nije završila misija reisa Azabagića. On je učestvovao u pripremama i predsjedavao osnivačkom skupštinom Džem'ijjet ilmije, kasnije Udruženje ilmije. Od 1915. godine redovno je držao predavanja iz Buharijine zbirke hadisa dva puta sedmično, prvo u Rijasetu, a zatim u Gazi Husrev-begovom Hanikahu. “Njegovo tumačenje ove najvažnije zbirke hadisa trajalo je punih 16 godina. Među slušaocima je bio i Abdulah Fočak, a predavanja su održavana i petkom prije džuma-namaza. Perfektno je poznavao arapski, turski i perzijski, a djelimično i njemački jezik. Držao je predavanja iz Mesnevije sinu Nurudin-begu, a pristup ovim predavanjima bio je slobodan i drugim zainteresiranim slušateljima”, navodi Lavić.

Reisul-ulema Mehmed Teufik-efendija Azabagić preselio je 22. maja 1918. godine na svome imanju u Tuzli, a ukopan je u haremu Jalske džamije. Nisu sačuvani nišani njegovog mezara, a na mjestu gdje je ukopan kasnije je sagrađena stambena zgrada. Azabagićevu smrt zabilježio je list Biser. U broju 11 i 12 Sakib Korkut u tekstu Dva merhuma bilježi smrt Azabagića i Muhameda Seida Serdarevića: “Merhum Azabagić bijaše izrazit tip naše stare generacije, pun znanja i svestran u poznavanju islama i islamskih znanosti. Alim u pravom smislu te riječi. Nu na žalost samo to. Ogromni duševni kapital leže u grob sa njegovim staračkim tijelom. Krivnjom nesavremenog i nepraktičnog prijašnjeg sustava, Azabagićevo je djelovanje ostalo ograničeno na uski krug njegovih učenika. Nu smrt mu je ipak veliki gubitak, jer nam pokosi učenjaka i kapacitet, na koji se po potrebi mogosmo obratiti. Njegovom smrću zatvorena je jedna živa knjižica. Knjižica i po”, pisao je Sakib Korkut.

Hadži Mujaga Merhemić govorio je da su Azabagić i Ahmed-efendija Burek dva najveća alima koja je on u životu sreo. Reis Azabagić ostao je upamćen kao izrazito obrazovan i svestran alim te kao intelektualac, koji je neumorno pronalazio načine poboljšanja statusnog, materijalnog i duhovnog položaja Bošnjaka. I stotinu godina od njegove smrti aktuelna je njegova Risala o hidžri, koja kao da je pisana danas pred njemačkom ambasadom u Sarajevu. Zahvaljujući Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, ovo djelo prevedeno je ove godine i na engleski jezik. U suorganizaciji ove važne institucije, a pod visokim pokroviteljstvom reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-efendije Kavazovića, 28. novembra održana je manifestacija povodom stogodišnjice od smrti reisa Azabagića.