fbpx

Uvijek može i gore

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI