Uputno je spomenuti ovdje i to da u Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, od 29. aprila 2016. godine, pod tačkom 5, stoji ovo: “Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost”
 politiku. Iako najnovija istraživanja prirode naglaska potvrđuju da pravilan naglasak i ne može baš uspješno da se nauči, pa time ni provođenje ortoepske norme u jeziku ne može ni da bude efikasno ostvareno (Znaš ga ko je, čim zine – kazali bi), opet velim da je spomenuti razgovor baš bio ugodan. Šteta što nije takav i ostao.</p>
<p>“Nama je znatno važnije pitanje je li govor istočnohercegovačkoga nepismenog sela (…) – je li to srpski govor, ili hrvatski govor?” – baš ovo se začulo na HR3. Kakvo je što manje je važno od toga čije je što i odakle je – kao da čujem.</p>
<p>“U nas ima više čobana koji znaju čitati, nego u vas gospode” – kazali bi franjevci Bosne Srebrene uputivši oštar prijekor svojoj dalmatinskoj sabraći.</p>
<p>No, jedan iz spomenute družine, kao pak ujedno i jedan od vodećih lingvista prostrane neretvanske kotline, na postavljenu dilemu, veoma spremno, odgovorio je sljedeće: “Ima jedna vrlo zgodna rečenica koju je često ponavljao pokojni profesor Laslo (Bulcsú László, preminuo u Zagrebu u januaru 2016., op. a.), koji je govorio kako je Vuk Stefanović Karadžić ukrao jezik Hrvatima i onda ga vratio Hrvatima kao srpski.”</p>
<p>Zgodno, nema šta. Nego, u službenoj biografiji rečenog Neretljanina stoji, pazite dobro, da je organizirao “Neretvanske književne, znanstvene i kulturne susrete” – priprema, pozor, sad – “koji se održavaju u južnohrvatskim gradovima Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Neumu i Čapljini”. Ha?! Opet neka krađa? Zgodno, nema šta.</p>
<p>(Hrvati može bit i ne znaju kako se igra <em>Tike-tike-tačke</em>. Nemrem vjeròvat da bi baš tamo neki Hrvat mog’o i u tom sudjelòvat. Nisu oni takvi. Nisu i točka. Pardon, tačka.)</p>
<p>“Tu vidimo tendenciju/težnju (u hrvatskim rječnicima isusovačkih leksikografa, op. a.) da hrvatskim standardom postane štokavsko narječje kao narječje koje je najrasprostranjenije. Pridjev bosanski u tim stoljećima (16/17. st., op. a.) znači štokavski. Često se i dalmatinski govori čak nazivaju bosanskima – štokavski govori” – kazao je još. E, ovo mu je najzgodnije. Pa, čekajte! Sad već s krađe prefinjeno prelazimo na kamuflažu? I znate šta još? Da je Bartol Kašić (autor prve štokavske gramatike, op. a.) otac hrvatskog jezikoslovlja, a da je govorio kako je bosansko narječje (bosanski govor) najljepši i najrašireniji – i ovo se začulo na HR3. Ili da je Matija Petar Katančić, franjevac (Valpovo, 18. st.), govorio kako se bosansko narječje između svih drugih odlikuje čistotom i ljepotom i da je stoga sveto pismo preveo na jezik slavno ilirički izgovora bosanskoga – čak ovo javlja HR3. Pa da su ljepotu jezika koji se govori u Bosni isticali i Ivan Gundulić i Junije Palmotić, Andrija Kačić-Miošić, i mnogi drugi znameniti Hrvati i hrvatski pisci – veli se opet, na kraju, kao zaključno.</p>
<p>“Pa nije baš najjasnija ta isključivost (…), dakle, taj istočnohercegovački izgovor, on bi bio, ako sam dobro razumio, prilično blizak onome što zovemo bosanskim izgovorom?” – upitaše Neretljanina, pred milijunskim auditorijem… – Da, on bi bio poprilično blizak. – odgovorio je!</p>
<p>Nego, šta mislite je li kolega Neretljanin imalo virn’o u Neretvansku?</p>
<p>P.S. Uputno je spomenuti ovdje i to da u Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, od 29. aprila 2016. godine, pod tačkom 5, stoji ovo: “Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost.”</p>
<p>Zgođaj, zar nije?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Srbinski jezikSljedeći članak
VJEŽBE ZA ORTOEPSKO UPJEVAVANJE
PROČITAJTE I...
U Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, u Sarajevu zajednički
“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”
UNITARNI JEZIK
Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli