Pitao sam da li škola smatra miješanje dnevne politike i historije kao prihvatljiv vid edukacije ili je riječ o “kreativnosti” profesorice. Omeru je direktor prijetio čak i izbacivanjem “zbog indoktrinacije” poručivši usput onom novinaru iz Bodruma (to meni) da se “drži podalje od nas.” Dok s jedne strane mogu razumjeti želju škole da ovaj događaj ostane skriven od javnosti, arogantnost i agresiju direktora (čitaj škole) kada je postalo jasno da to neće biti slučaj ne mogu drugačije razumjeti nego kao pokušaj zastrašivanja
, nisam ni sanjao da se antiturska propaganda već uselila u učionice njemačkih škola.</p>
<p>Devetnaestog augusta sam od čitaoca i prijatelja, Novopazarca koji živi i radi u Njemačkoj, primio poruku sljedeće sadržine: “U razredu mog sina u gimnaziji u okviru historije obrađuju se period Hitlerove vladavine. Moj sin je na kraju upravo završene školske godine dobio zadatak da za početak naredne napiše referat u kojem će uporediti Hitlerovu politiku tridesetih sa sadašnjom Erdoğanovom politikom. Rekoh, možda si čitao ili pisao nešto o ovome. Možda imaš neki link da mi pošalješ.”</p>
<p><strong>“Maštovitost” profesora historije</strong></p>
<p>Poslije prvobitnog šoka šta profesoru historije u gimnaziji uopće može pasti na pamet da zadaje zadatak na osnovu analogije na nivou internetskih svađa koje se završavaju potežući “argumentum ad hitlerum”, nisam bio u stanju da dam smislene savjete glede besmislenog (“školskog”) zadatka. Kasnije sam iz razgovora saznao da je porodica razmatrala mogućnost da se pobuni protiv takve zadaće, ali da su zaključili da bi i odbijanje teme moglo biti pogrešno shvaćeno. Omer (pravo ime poznato redakciji), inače uzoran učenik, odlučio je uraditi rad najpoštenije moguće. Prezentacija koju je načinio (a u koju <em>Stav</em> ima uvid) sadrži isključivo činjenice, a završava se kratkim klipom (koji je zbog tehničkih problema Omer bio primoran prepričati) kraja predavanja njemačkog novinara Michaela Lüdersa, u kojem on zaključuje da su svi političari, počevši još od iranskog premijera Mosadeka početkom pedesetih godina prošlog vijeka, koji se ne dopadaju Zapadu proglašavani <em>hitlerima</em>, pitajući se da li je Erdoğan došao na red. Posljednji slajd prezentacije sastoji se samo od pitanja “zašto”.</p>
<p>Profesorica iziritirana prezentacijom koja nije puko ponavljanje onog što je ona željela čuti i vidjeti – tačan citat iz emaila kojim je zadala temu za referat glasi: “Neki političari, novinari i historičari Erdoğanovo ponašanje upoređuju s Hitlerovim preuzimanjem vlasti. Ako bi mogao o tome da referiraš i ako bi na taj način mogao da sve to povežeš s historijom, tema bi bila prihvatljiva”, povukla je Omera na stranu poslije časa i optužila ga da je održao čas pro-Erdoğan propagande. Na pitanje zašto to misli, odgovorila je da nije pomenuo to, to i to, a to, to i to bi se moglo nazvati listom u priručniku za antitursku propagandu. Primjera radi, “podršku Turske ISIL-u.” Istina je da se taj mit upravo razbija u paramparčad antiterorističkom akcijom turske vojske u Siriji, koja je upravo očistila ISIL s pojasa turske granice, ali očigledno ne baratamo svi činjenicama. Kao šlag na tortu tog razgovora palo je pitanje: “Da li si ti član AK partije?”</p>
<p>Mislim da ne treba objašnjavati implikacije tih optužbi i pitanja, jer ako neko misli da Turska pod vladom AK partije podržava ISIL, pitanje o članstvu u partiji za dlaku je udaljeno od optužbe za simpatije prema ISIL-u (ili nije uopće udaljeno, samo prikriveno). Stavljati osamnaestogodišnjaka u takvu situaciju svojevrstan je mobing.</p>
<p>Samo zadavanje teme bilo je dovoljno skandalozno da bi sigurno bilo tema mog teksta. No, sve što se dogodilo nakon referata ubrzalo je stvari koje su eskalirale poslije mog pisma školi, kojim tražim zvanični stav o slučaju. Naime, pitao sam da li škola smatra miješanje dnevne politike i historije kao prihvatljiv vid edukacije ili je riječ o “kreativnosti” profesorice. Omeru je direktor prijetio čak i izbacivanjem “zbog indoktrinacije” poručivši usput onom novinaru iz Bodruma (to meni) da se “drži podalje od nas”. Dok s jedne strane mogu razumjeti želju škole da ovaj događaj ostane skriven od javnosti, arogantnost i agresiju direktora (čitaj škole) kada je postalo jasno da to neće biti slučaj ne mogu drugačije razumjeti nego kao pokušaj zastrašivanja.</p>
<p><strong>Morbidno upoređivanje neuporedivog</strong></p>
<p>Da ne trošim mnogo tastaturu o bedastoći historijskih analogija generalno, a poređenja s Hitlerom posebno, one su po sebi pojednostavljenja – sve specifičnosti historijskih trenutaka / događaja / ličnosti moraju biti dobrano potkresane da bi stale u kalup analogije. Posljednji “Hitler”, prije ove njemačke mode “nekih političara, novinara i historičara” glede Erdoğana, bio je, ako se dobro sjećam, iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, koji je uredno predao vlast poslije dvaju mandata, koliko iranski ustav dozvoljava u kontinuitetu, što samo govori o gluposti “nekih političara, novinara i historičara” koji potežu takve analogije.</p>
<p>Dati zadatak srednjoškolcu da razrađuje plitkosti te vrste jeste neprofesionalno na mnogo nivoa, ali da izdvojim samo dva. S tačke historijske naučne discipline, “neki političari, novinari i historičari” i njihove senzacionalističke izjave ne mogu biti ozbiljna osnova za bilo kakav rad iz historije. Drugo, s obzirom na to da je navodni cilj časa s prezentacijom uspostavljanje debate, komparacije i/ili izjednačavanje s Hitlerom, nije baš sjajna početna tačka za bilo kakvu debatu. Upravo zato i jeste omiljeno oruđe najcrnje propagande i zaoštravanja međunarodnih odnosa, jer s Hitlerom, pa ni o Hitleru, nema debate. Poređenje / izjednačavanje, pogotovo u razredu srednje škole, može voditi samo do Orwellovih “dva minuta mržnje”. Meni se čini da je to zapravo bio i cilj jer je Omerov rad mogao startovati stvarnu debatu, ali debata o tome zašto Zapad proglašava svakog koga ne voli <em>Hitlerom</em>, u ovom slučaju Erdoğana, nije bila ta koja se željela.</p>
<p>Na kraju malo o neuporedivosti neuporedivog. Hitler i nacizam jedinstvene su pojave u historiji koje su, i još će dugo biti, sinonim / simbol zla. Kroz historiju je bilo mnogo vjerovatno podjednako zlih likova, ali historijska kombinacija koja se složila tridesetih godina prošlog stoljeća, a u koju spada i njemačka marljivost i sistematičnost, dovela je do toga da mu niko od tih drugih zlih likova po učinku i (industrijskom) načinu ne dođe ni do koljena.</p>
<p>Stoga je legitiman zaključak da su olako izrečene “Hitler‑analogije” svojevrsno relativiziranje Hitlerovog zla. U tome leži najveći problem ovog slučaja, a ne u tome šta je druga strana komparacije turski predsjednik Erdoğan. Bilo bi podjednako skandalozno da je bilo ko drugi. Može profesorica historije gimnazije u Njemačkoj vjerovati “nekim političarima, novinarima i historičarima”, ali to vjerovanje govori sve o njenom neshvatanju razmjera jedinstvenog užasa koji je Hitlerova pojava u historiji izazvala, a može govoriti i o relativizaciji tog užasa. U svakom slučaju, nema prava da to neshvatanje i/ili relativizaciju nameće svojim učenicima upoređivanjem neuporedivog.</p>
<p>Javnost ne smije ostati neupoznata i nijema na ovakve pokušaje. Kako će se okončati ovaj slučaj, za sada ne možemo znati, ali obećavamo da će biti ispraćen. Omer je svojim poštenjem i nepristajanjem na u suštini monstruozno intelektualno nepoštenje spreman mnogo riskirati. Vjerovatno iznenadivši školu čvrstinom svoje kičme. Taj odnos podsjeća na onu Maxa Frischa: “Htjeli smo radnike, a dobili smo ljude.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Konfuzija američke sirijske politike
