fbpx

U još jednoj posjeti Koraju: Nesretno mjesto, toliko da čovjeku pamet staje

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI