U Chicagu Ćela, u Prijedoru Petrovo

Stoljećima se u prijedorskom naselju Ćela slavila Hidžretska nova godina. Ta je tradicija prekinuta dolaskom komunističkih vlasti pedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se Ćela danas zove Petrovo, povratnici Bošnjaci obnovili su svoju stoljetnu tradiciju i već dvanaest godina vesele se i obilježavaju Hidžretsku novu godinu

Piše: Sudbin MUSIĆ

Kada su Osmanlije preuzele upravu nad prijedorskim poljem pa nastavile napredovati sjeverozapadno i sjeverno od današnje granice Bosne i Hercegovine, uzvišica na kojoj je smještena Ćela bila je golet. Na uzvišenju s kojeg se pruža najljepši pogled na Prijedorsko polje, Kozarac i Kozaru nalazi se prastara utvrda Dvorina, jedno od najstarijih arheoloških nalazišta u Bosni i Hercegovini. Na Dvorini je danas ponovo podignut minaret jedne od dviju obnovljenih džamija džemata Ćela. Legenda kaže da je ovo mjesto tako dobilo i ime. Naime, staroosmanska riječ kelle znači glava, pa se pretpostavlja da su taj brijeg i golet na njemu svojim izgledom Osmanlije podsjećale na glavu. Ili je, pak, neka glava na tom brijegu pala ili stolovala. Historija ovom dijelu Bosne i Hercegovine duguje mnogo, pa i odgovor na pitanja migracija i naseljavanja muslimanskog i pravoslavnog stanovništva na ovo područje.

ĆELA ŠIROM SVIJETA

Do danas nije dat valjan odgovor na razloge zbog kojih su srpske vlasti mjesnu zajednicu Ćela preimenovale u Petrovo. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Ćela je imala 2.147 stanovnika. Njih 1.634 izjasnilo se Muslimanima / Bošnjacima, a 415 bili su Srbi. Svega 45 stanovnika bili su Hrvati, a njih 30 izjasnilo se Jugoslavenima, odnosno pripadnicima ostalih, različitih nacionalnih manjina. Zahvaljujući opasnim političkim avanturama u koje se upustila grupa odvažnih mještana Ćele, riskirajući pri tom i vlastite živote, Ćela je ostala pošteđena velikih ljudskih gubitaka kakva su doživjela ostala bošnjačka naselja. Međutim, terora nisu bili pošteđeni. Veliki broj muškaraca pritvoren je u koncentracione logore. A kako se Ćela nalazi i na putnoj komunikaciji koja vezuje Prijedor s područjem rudnika u Tomašici, dio će mještana krajem jula 1992. godine svjedočiti transportima kamiona punih izmrcvarenih tijela pobijenih Bošnjaka s područja Mataruškog Brda prema masovnoj grobnici Tomašica.

Strah za vlastite živote nadjačat će želju za ostankom na kućnom pragu te će na kraju najveći broj mještana ipak napustiti domove. Oni koji su ostali postali su bijelo roblje, izloženi torturama i radnim obavezama. Kako je Ćela nadomak grada i okružena srpskim naseljima, u kuće protjeranih Bošnjaka naselit će se izbjegli Srbi. Obje džamije u Ćeli porušene su krajem ljeta 1992. godine. Veliki broj protjeranih Bošnjaka priključit će se redovima Armije BiH. Ostatak stanovništva rasut će se širom svijeta.

Vjerski život u Ćeli bio je do početka Drugog svjetskog rata izuzetno intenzivan. Pored džamije u Bastasima, mesdžide u kojima se obavljao teravih-namaz i održavala mektepska nastava za djecu imala su oba begovska naselja begova Cerića, na Miljakovcima i u Pejićima. Pored Miljakovaca i Pejića, mektepska nastava i teravih-namaz obavljani su i u ostalim mahalama. Po pisanju historičara Husnije Kamberovića, Cerići u naselju Miljakovcima porijeklom su s graničnih područja sjeverozapadne Bosne i Miljakovce su nakon Dubičkih ratova izabrali kao privremeno utočište, u kojima su, ipak, ostali zauvijek. Prema predaji koju čuvaju do danas, obilježavanje sjećanja na Hidžru poslanika Muhameda, a.s., datira od samog uspostavljanja džemata do unazad 250 godina. Nakon Drugog svjetskog rata, na vjerski život u Bosni i Hercegovini počelo se gledati drugačije, a tradicija proslave “turske nove godine” u Ćeli naglo je prekinuta. Tek pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada će Muslimani / Bošnjaci u tadašnjoj državi započeti proces svoje emancipacije, mještani mahale Grabovac iniciraju ponovno okupljanje o Hidžretskoj novoj godini. Prema kazivanju Razije Sivac, kćerke Beće Ramića, tada ih je bilo toliko da su svi mogli sjesti na dvije ponjave. “Okupili bismo se ovdje na ovu ravan, a onda otišli na mezarje da se sjetimo svojih rahmetlija i proučili bismo im Fatihu. Poslije bismo se vratili, posjedali i proteferičili”, priča Razija.

Pod pritiskom tadašnjih vlasti, ali i odsustvom volje kod mještana, tradicija je ponovo prekinuta. Tih je godina, na prostranim poljima ćelanskih veleposjednika, jugoslavenska vlast izgradila jedno od najvećih gojilišta svježe ribe, ribnjak “Saničani”. Pored mikroklimatskih promjena, izgradnjom ribnjaka započet će pomjeranje mještana u unutrašnjost naselja. Mala džamija u Bastasima iznad velikog ribnjaka šezdesetih godina prošlog stoljeća postala je tijesna i trošna. Ćela je izrasla u veliki džemat, a kuće pomjerene jugozapadno. Prilike i povoljan politički ambijent za izgradnju mještani su brzo iskoristili i u središtu naselja napravili novu džamiju. U džamijskoj blizini, a na oduzetoj imovini veleposjednika Saliha Mešića, tadašnje vlasti izgradile su školski objekt koji će narednih decenija iznjedriti veliki broj prijedorskih intelektualaca iz