fbpx

Turbe-ćelija uklesana u živac kamen

Okolni pravoslavci, koji su u Rataje naseljeni u godinama nakon Prvog svjetskog rata, kazat će da je “Svečev grob”, a muslimani, koji su otjerani početkom posljednjeg rata, govorili su da je ovdje bio sahranjen “dobri čovjek, ashab Isa pejgambera”

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Krene se od Foče prema Sarajevu, pa se u Miljevini, poznatoj po rudniku mrkog uglja, ali i po živim pješčanim piramidama, skrene ulijevo za Jeleč. Nakon kilometar vožnje uskom asfaltiranom šumskom cestom, opet se zavije ulijevo. Odavde, nešto lošijim putem, počinje uspinjanje selom Rataje. Ide se sve uz brdo između rijetkih kuća s uređenim baštama pored kojih čuče, kao za zemlju svezane, stare kamene štale prekrivene limom. Nigdje žive duše, tišina i mitski mir.

Na vrhu čeka duguljasti plato, s jedne strane zatvoren krovovima nekoliko kuća gotovo sakrivenih krošnjama razgranalih orahovih stabala, a s druge se uzdiže brdašce iz kojeg izbijaju čela drevnog stijenja. Sve miriše na majčinu dušicu. Verati se prema spomen‑ploči na vrhu isto je kao gaziti po tepihu od divljeg bosiljka. Ploča je podignuta narodnom heroju Nikoli Marakoviću Nini, rođenom 1912., poginulom 1943. godine. Odavde, ondje iza kuća, iza kojih kroz krošnje vire zidovi Čengića‑kule, jasno se vidi stijena izniknula sred golog brda poput osamljenog zuba.

Treba se vratiti stotinjak metara i popeti se lijevim krakom ovog sela smještenog nedaleko od desne obale rijeke Govze, ni pola kilometra od njenog ušća u Bistricu. Tako se dolazi na brdo s usamljenom vapnenom stijenom. Preko puta se smjestilo pravoslavno groblje s čijih mermernih ploča gledaju uniformirani momci s puškama. Sada bi imali preko četrdeset godina i slali djecu u školu i kosili travu, samo da…

Put se lomi pravo pred usamljenom garažom sklepetanom od dasaka uz orahovo stablo. Vrh brda ograđen je bodljikavom žicom. Preko nje se ulazi pomoću starinskog daščanog nogostupa. Dva aluminijska koca što se uzdižu u visini grudi nosila su ploču s natpisom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Nekom se nije dopao državni grb ili ono što piše na ploči, pa ju je iščupao, bijesno, kazuju rastrgnute rupe od šarafa.

Tajanstvena stijena okrenuta je leđima. Njoj se prilazi pored temelja osmougaonog turbeta, sred kojeg su ostali dijelovi santrača s četverougaonim usjekom na sredini gdje je bio usađen nišan. Prema narodnom kazivanju, ovdje je sahranjeno dijete Bećir-paše, graditelja Čengića‑kule na obroncima susjednog brda. Desno od ovog turbeta postojalo je vjerovatno još jedno, a možda i građevina ili prahistorijska gromila. Neki stručnjaci smatraju da je ovdje bilo svetište, a drugi, na osnovu pronađenih četiriju grobova, groblje sa stećcima koji su uništeni.

Pored ovih ostataka, spušta se ka dolini niz koju se razvuklo Čengića‑mezarje. Nakon nekoliko koraka, dolazi se do kamena poleglog u ravni sa zemljom u kojem je uklesano nešto kao prag. Ovdje je bio ulaz prema zubolikoj stijeni i džamiji izgrađenoj uz njeno lice. S lijeve strane, u živom kamenu istesana je dugačka klupa, a pod njom usječen put s jasno vidljivim tragovima dlijeta. Ovim kratkim putem dolazi se pred ulaz u stijenu. U nju se stupa preko tri stepenika uklesana u živ kamen. Ulaz je u vrhu savijen u poluluk, a vidljivi su i žljebovi za dovratke koji još uvijek čuvaju zahrđalu klanfu.

U stijeni je udubljena prostorija s plafonom u obliku kupole. Za neke je ovo turbe-tekija, drugi kažu da je isposnica, a treći je zovu grobnica. Unutrašnji zidovi grubo su isklesani, a stručnjaci kažu da su pripremani za oslikavanje. Na sjevernom zidu, kao i na bočnoj zapadnoj strani, nalazi se kamena klupa, a iznad jedne od njih uklesana je plitka trougla niša. U podu se protegla oko dva metra duga grobnica uklesana u živac kamen, okrenuta u smjeru Z‑I. Iako se na njoj vidi profilacija za pokrovnu ploču, nje nema, kako narod ovdje kaže, otkad se pamti. Raka je prazna i ne zna se ko je u njoj bio sahranjen. Okolni pravoslavci, koji su u Rataje naseljeni u godinama nakon Prvog svjetskog rata, kazat će da je “Svečev grob”, a muslimani koji su otjerani početkom posljednjeg rata govorili su da je ovdje bio sahranjen “dobri čovjek, ashab Isa pejgambera”.

Ni stručnjaci nisu našli zajednički jezik. Nije im pomogao ni natpis nad ulazom, ispod same nastrešnice izvučene iz kamena. Pisan je bosančicom, kao na stećcima, polukurzivom, u dvama redovima. Prema mišljenju većine stručnjaka, datira iz 15. ili prve polovine 16. stoljeća, a različito je tumačen: ASE GR(ob) RADOSLAVA A, ili: ASE PISA RADOSLAV (…I…) Ž (U) PAN DIDA SLAVA, ili pak: A SE PISA 1492. LŠETĆA RADŠOČ (Radoja ili Radonja).

Ovdje, pred ulazom, nastavljaju se ostaci dvaju objekata, od kojih je jedan bio džamija sa zidom oko harema, a drugi bi mogao biti srednjovjekovna crkva ili čak manastir. Po predanju, džamiju su izgradili Čengići-Ratajci, braća, paše, Ahmet i Osman. Živjeli su na prijelomu iz 16. u 17. stoljeće, kada je porodica Čengić bila na vrhuncu moći, a mnogi njeni članovi zauzimali važne položaje u osmanskoj vojsci. Iz džamije se direktno ulazilo u “ćeliju-turbe”. Među pravoslavnim stanovništvom priča se da je tu bio manastir iz kojeg se išlo u “isposnicu”, pa su ga Čengići porušili i izgradili džamiju.

Dolje, u podnožju stijene, u smjeru brda na kojem je izgrađena kula, smješteno je groblje Čengić‑Ratajaca. Na samom početku dominira ostatak santrača istovjetan onom na brdu iznad stijene. Vidljivi su i temelji turbeta. U narodu se pričalo da je u njemu sahranjena supruga Bećir‑paše Čengića, istog onog koji je s bratom Ahmet-pašom sagradio kulu “od devet spratova”. Ostatak mezarja, izuzev grobnica iz novijeg doba, zarastao je u šikaru i grmlje s ostacima kamenog zida kojim je bilo ograđeno. Iz travuljine i šiblja, kao napuštena čeljad, proviruju glave starih nišana iz osmanskog doba. Na očišćenom dijelu najstariji je grob Mustafage Čengića, sina Ahmedbegova, rođenog 1843., sahranjenog 1923., a najmlađi je Hadži Nezir-bega, sina Mustajbegova, rođenog 1914., sahranjenog 2012. godine.

Prođe li se groblje, nanovo se uzvire na brdašce na čijem rubu, okruženi visokim drvećem, zarasli u šiblje, samuju ostaci Čengića‑kule. Onaj ko im želi prići mora se probiti kroz gustu šikaru. Kula je u vrlo lošem stanju. Ostala su samo dva zida, s juga i sa sjevera, a među njima se sve skrunilo. U podnožju su popucali, uslijed očiglednog utanjanja u zemlju. Vrhovi se krune i pri jačem vjetru, kako pričaju domaćini iz okolnih kuća, kamenje otpada, ali, eto, sujevjerno dodaju, niko još nije povrijeđen, čak ni kokoši koje se stalno motaju okolo.

Priča o Čengićima, porodici koja se razgranala širom Bosne, među kojima su najpoznatiji Čengići‑Ratajci, pa Trešnje, Hotovci, Mrežice, Presječani, oni iz Gackog i Ustikoline, zaista je neobična. Prema šaputanju historije, otprilike teče ovako: Čengići vode porijeklo od turkmenskog plemena Akkojunlu, što bi se moglo prevesti kao “Crnoovčići”. Pleme je bilo podijeljeno u zadruge, a za nas je najvažnija ona u gradu Egilu na zapadnom Eufratu, jugozapadno od Erzindžana. Njihovu postojbinu osvojili su Perzijanci, a njih je 1518. godine porazio sultan Selim I. Osmanlije su imale običaj da s novoosvojenih teritorija raseljavaju sve moćnije porodice, pa je ta sudbina snašla i njih. Prvo su dobili zijamet u Čangri kod Angore u Maloj Aziji, a onda je jedan od njih, najvjerovatnije kao bosanski namjesnik, došao u Hercegovinu.

O dolasku Čengića u Hercegovinu povijest šuti. Tek se glasa porodična predaja. Ona kaže da su prezime dobili po nazivu grada i da je ono u početku glasilo Čangrlići, a jezik ga je dalje klesao sve do oblika kojeg poznajemo danas. Porodično predanje govori da je Kara Osman-beg, carski sestrić, prvi od Čengića preselio u Bosnu, u Borije kod Kalinovika. S druge strane, historija nije baš sigurna da je to onaj, njoj poznati, Kara Osman-beg, bosanski namjesnik koji je vladao u Bosni tri godine, od 1553. do 1556. godine. Porodična priča na to se ne osvrće, ona, ne dajući se omesti, teče dalje. Kaže da je Kara Osman imao tri sina: jedan je ostao na Borijama, drugi se preselio u Ustikolinu, a treći u Rataje. Poznato je da su u bici pod Ozijom u južnoj Rusiji 1673. učestvovala tri Čengića: Bećir-paša, koji je tada i poginuo, Ahmed-paša, koji je umro u ropstvu, i Kara Osman‑beg, koji je također bio zarobljen. Ovaj je potonji prešao u rusku vojsku u činu generala.

Najpoznatiji Čengići bili su Ali-paša, hercegovački sandžak-beg u prvoj polovini 17. vijeka, Ismail-paša, namjesnik u Bosni 1663., te Smail-aga Čengić, koji je poginuo na Drobnjacima 1840. godine, a Ivan Mažuranić ga zauvijek zarobio u pjesmu. Ovdje, u Rataju, Čengića više nema. Čak ni zemlja pod kulom danas nije njihova, kažu u komšiluku. Ništa, osim groblja pod usamljenom zubolikom stijenom koja još uvijek zadaje glavobolju arheolozina, historičarima i ostalim stručnjacima zaduženim da raščešljaju gusto spletenu kosu naše zamršene prošlosti.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI