Do sada smo više puta pokazali da se znamo ujediniti i pomoći na putu ozdravljenja. I sada nas trebaju Mak i Asja. Pomozimo im da nastave svoje djetinjstvo

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Kako i zašto se posljednjih godina u tako velikom broju susrećemo s teškim oboljenjima kod djece, još ne znamo, ali svima su nam poznate česte humanitarne akcije zbog nastavka liječenja u inostranstvu. Istina je da je sve više akcija i zbog liječenja starijih osoba, ali, nekako, kao da smo osjetljiviji na djecu. Nekad se zajedno s porodicom djeteta radujemo, kao što je s malom Dalal. Nekad dijelimo tugu kao da smo izgubili najmilije. Rahmetli Nejra, Arslan, Ajnur, Emin, Iman, Faruk… djeca su koja su ujedinila cijelu državu.

U tako teškim situacijama, ako postoji i jedan posto nade za izlječenje, porodica se trudi na sve načine da iskoristi i tu minimalnu priliku. A ko i ne bi? Ponekad je taj postotak nade i veći, kao što je slučaj s malim herojem Makom Hasićem.

Mak je iz Sarajeva. U svojih sedam godina nikada nije popio ni antibiotik, majka se ne sjeća kada je posljednji put bio bolestan. Sve donedavno, kada ga je zabolio stomak. Možda bi neki prvo pomislili da je uzrok stomačna viroza, ali majčin instinkt govorio je drugačije.

“Mak do tada nije imao nikakvih simptoma. Jedne srijede vraćen je iz škole jer ga je blago bolio stomak. Nije imao povišenu temperaturu. Sutradan, kada sam otišla na posao, imala sam čudan osjećaj. Inače je jako veseo, a tada je samo ležao. Taj dan nije ni doručkovao, a on, ako ne doručkuje, znači da je ‘nešto’. Vratila sam se odmah kući i vidjela da se znoji, za šta će se poslije ispostaviti da su bili prvi simptomi”, priča majka Lejla, koja trenutno boravi u Turskoj s Makom.

Nakon tih simptoma, odmah je odvela dijete u bolnicu, gdje se prvo sumnjalo na slijepo crijevo. Vrlo brzo, ustanovljeno je kako je riječ o karcinomu, tačnije, o obliku ne-Hodgkinovog limfoma, poznatijeg kao Burkitov limfom, za koji se pretpostavlja da je u trećem ili četvrtom stadiju.

“Prije tri mjeseca bio je na kontroli, radio ultrazvuk, vadio krvne nalaze i sve ostalo i ništa se nije primijetilo. Za sve nas to je bio šok. Ali, po prirodi sam osoba koja ne odustaje tek tako, borbena sam. Počeli smo odmah istraživati gdje i kako nastaviti liječenje. Prvo je trebao ići u Ameriku, ali je mjesto bilo popunjeno, tako da smo se odlučili doći u Tursku u ‘Medical Park’ bolnicu”, govori Lejla dok se Mak igra s igračkama i plijeni pažnju svojim osmijehom i krupnim okicama. Nakon što su došli u Istanbul, urađeni su mu nalazi, između ostalog, i biopsija tumora iz stomaka, pregled koštane srži, PET scan, rendgen pluća, kao i svi potrebni krvni nalazi. Naspram tih nalaza odredit će se tačan stadij bolesti, kao i daljnje liječenje.

Dok razgovaramo s majkom, medicinska sestra dolazi po Maka da ide zubaru. Prije nego što počnu s hemoterapijama, žele popraviti postojeće karijese. Mak bez ikakvog negodovanja stavlja masku na lice, sjeda u kolica i odlazi veseo zubaru.

“Mak je prilično inteligentan. On sve zna. Treći dan nam je rekao: ‘Koga lažete da je slijepo crijevo?’ S jedne strane, dobro je što je svjestan, jer nam pomaže. Do sada nijednom nije zaplakao, nikada nije odbio nijedan lijek, nikakvu hranu. Borben je. To je dobra stvar, jer i sam pomaže u cijeloj ovoj borbi, odnosno olakšava svima nama”, priča Lejla, dodajući da je bilo trenutaka kada bukvalno nije mogao ni disati, ali ni tada nije suze pustio.

Kaže da mu je izuzetno važno kakvog je ona raspoloženja, da je na majku posebno osjetljiv. Tako je jedan dan odbio da jede, a kada je Lejla počela da plače, rekao joj je: “Daj, daj, pojest ću”, jer nije mogao podnijeti da Lejla bude tužna. Pristat će na bilo kakvu “kaznu”, samo da se mama ne sekira.

“Prije nekoliko dana jedna curica iz Sarajeva poslala nam je video u kojem govori kako joj je Mak sladak i da ga želi odvesti na sladoled kada ozdravi. Maku je to bilo jako simpatično, to su stvari koje ga podižu. Ja možda ne bih mogla izdržati sve ovo što je on do sada izdržao. Samo me je jedan dan molio da mu pritišćem nožne prste, jer ih vjerovatno nije osjetio. Postoji i jedan lijek koji strašno ‘ujeda’ i tačno se zna kada ga daju jer djeca zbog njega vrište. Njemu dođu, on to primi šutke i nastavi dalje”, kaže Lejla, dodajući da nikada nije mogla ni pomisliti da će se on razboljeti.

Baš zbog snage koju je imao, Mak je trebao početi trenirati boks. Svi koji su znali koliko snažan udarac ima govorili su Lejli da ga upiše na neke borilačke vještine, ali je na kraju počeo trenirati fudbal. Vjerovatno mu i ta snaga danas pomaže pa u Istanbulu razmišlja kako bi mogao otići i na plažu.

Dok traje naš razgovor s majkom Lejlom, Mak se vraća od zubara, sjeda na krevet i počinje se igrati. Ponekad podigne pogled kako bi pokazao nešto na autiću, a nije ni svjestan kako očarava svojim okicama.

“Mi svi vjerujemo u oporavak, nema priče o tome, mi samo govorimo ‘hajde da ovo izguramo pa da idemo dalje’. Njemu je, inače, frizura sve, jako voli praviti frizuru. U prva tri dana opadanja kose nakon hemoterapije nije želio da se ošiša, a onda je jedno jutro samo rekao: ‘Ošišajte me.’ Mislim da on to jedno vrijeme ‘procesuira’, prihvati i onda uradi šta treba. Sada se čak šali na taj račun, govori da je ‘ćelo’ i slično”, kaže Lejla.

U Sarajevu je primio jednu hemoterapiju, a u nastavku liječenja Mak bi ih trebao primiti još šest. Liječenje iziskuje velika novčana sredstva te upravo zbog toga i dalje traju humanitarne akcije, a svi koji žele mogu pomoći uplatom na bankovne račune ili pozivom na humanitarni broj 17007.

Nažalost, Mak nije jedini koji treba pomoć dobrih ljudi. Tu je i mala princeza Asja, koja je još uvijek premala da bi bila svjesna svog stanja, iako joj ono već predstavlja problem. Ali nada postoji.

Asja Sućeska također je iz Sarajeva. Rodila se u julu 2018. godine s izuzetno rijetkom dijagnozom koja se zove artrogripoza, odnosno sa stanjem koje karakteriziraju ograničenost pokreta u zglobovima i deformiteti na ekstremitetima. Kod Asje su zahvaćena i ramena, laktovi, šake, kukovi, koljena, kao i stopala, te je potrebno što prije početi s medicinskom rehabilitacijom. “Bila je jako zgrčena, šake nikada nije mogla otvoriti. Pored toga, bila je edematozna, te su nam doktori saopćili da sumnjaju na Edvardsov sindrom i da beba neće dugo poživjeti. Nakon nalaza kariograma, koji je bio uredan, Asja je otpuštena iz bolnice s dijagnozom artrogripoza, o kojoj smo saznali na Googleu”, kaže majka Minela, dodajući da su kao roditelji shvatili da Asja ima samo njih i da moraju dati sve od sebe da je osposobe za samostalni život.

Odlučili su potražiti mišljenje doktora u Njemačkoj, tačnije u Aschau im Chiemgau, gdje je malu Asju pregledala doktorica Schafer. Nakon pregleda, rečeno je da je za svoju dijagnozu jako pokretljiva i razgibana, da će se moći dosta toga uraditi i da će Asju osposobiti za samostalne korake. “Do toga nas čeka izuzetno dug, težak i bolan put, ali borit ćemo se zajedno s njom. Asju čeka mnogo gipsanja, fizikalnih vježbi, operacija, nošenja ortoza i ortopedske obuće. Ali Asja nam daje snagu. Ona je izuzetno vesela beba, ništa do sada nije umanjilo njenu volju za životom. Veliki je borac, uvijek nasmijana, a kada nam ponestane snage, svojim osmijehom kaže da moramo dalje. Ona je naš neiscrpni izvor smijeha i pozitivne energije. Veliki je šarmer i sve koje upozna brzo osvoji”, govori Minela, ističući da Asju jednostavno morate voljeti.

Kada su u pitanju noge, bit će potreban duži tretman, te je prvo predloženo gipsanje šest sedmica, ali se pretpostavlja da će biti potreban i operativni zahvat. Također, i koljena su savijena dvadeset stepeni te će i za to najvjerovatnije trebati operacija. Oba kuka su “luksirana” i roditelji su dobili vježbe koje trebaju raditi kako bi noge vratili u pravilan položaj. Ipak, stopala su prioritet jer se u liječenju artrogripoze uvijek kreće odozdo prema gore.

Roditelji su pronašli i druge pacijente iz regije koji se liječe u spomenutoj bolnici i čiji oporavak napreduje. “Za bolnicu u Njemačkoj smo saznali preko malenog Tea iz Hrvatske, koji se već godinama ondje uspješno liječi. Tu su i druge porodice čija su djeca na liječenju u istoj bolnici. Saznali smo da već hodaju. Doktori se svakom pacijentu posvete maksimalno i posmatraju ga kao individualan slučaj”, objašnjava Minela.

Međutim, saznali su i da su troškovi ogromni, odnosno da iznose približno stotinu hiljada eura. To roditelje nije obeshrabrilo, pokrenuli su humanitarnu akciju pozivajući sve ljude dobre volje da pomognu Asji kako bi načinila svoje prve korake. Pokrenuta je i grupa na Facebooku pod nazivom “Koračajmo zajedno s Asjom”, na kojoj će se objavljivati sve informacije o liječenju i Asjinom napretku. “Liječenje bi trebalo započeti sredinom maja. Za ovaj put planirano je gipsanje stopala, dva puta sedmično, u trajanju od šest sedmica, kao i fizikalni tretman. Nakon gipsanja, Asja bi trebala biti podvrgnuta prvoj operaciji, i to ako budemo imali dovoljno sredstava na računu”, kaže majka Minela, ističući da se svima unaprijed zahvaljuju i da mole da se još jednom malom biću pomogne da napravi svoje prve korake.

Do sada smo više puta pokazali da se znamo ujediniti i pomoći na putu ozdravljenja. I sada nas trebaju Mak i Asja. Pomozimo im da nastave svoje djetinjstvo.