Sjedim sam, a volio bih se naći s Daveom, da spucamo bagel u East Willageu i siti se ispričamo, iako više nisam siguran ko smo to “mi”. Pade mi na pamet njegovo pisanje. Kako bih volio da sam barem jednom pročitao to što je bacio u smeće. A onda odlučim napraviti isto, nažvrljati prvo šta mi padne na pamet bez ikakvog redigiranja, da osjetim možda neku korist od toga, da mi dan počne drugačije, da prepustim da sve oteče
 samo prijateljice. Znao je ponekad profurati s nekom koja mu se baš i nije sviđala, a onda bi brže-bolje raskidao. Imao je nekoliko dugotrajnih veza, ali stvari iz nekih razloga nisu funkcionirale. Svi smo mi drugačiji između četiri zida.</p>
<p>Viđao sam ga uglavnom samo kad sam bio u društvu svoje supruge Leslie, koja ga poznaje iz studentskih dana. Pohađao je isti koledž kao i Michael, naš prijatelj s kojim imamo mnogo bliskije veze, koji je 1995. godine došao u Sarajevo, igrom slučaja upoznao mene i predstavio mi moju buduću suprugu, koju je iz Ljubljane povukao u ratno Sarajevo da fotografira grad pod opsadom dok on bude predstavljao svoj film. Ponekad, kad je Michael imao vremena, nalazili bismo se u restoranu “Kiev” u East Willageu. Naručivali smo iste one stvari koje su oni naručivali prije dvadeset godina, kada su tu dolazili kao studentarija, kada je sve bili deset puta jeftinije, ali i opasnije. U East Willageu događale su se razne pljačke, gomile narkomana pentrale su se poput pacova po požarnim stepenicama tražeći otvorene prozore. Bilo je i mnogo ubistava, a policija je gledala da se ne mota dalje od avenije. Samo luđaci i umjetnici, poput moje supruge Leslie, mogli su živjeti u tada opasnim zonama, a sada turističkim destinacijama. Kirija je bila jako jeftina, ali trebalo je nositi glavu u torbi. Za Leslie tada nije bilo izbora.</p>
<p>Dave mi je pričao o svojim dogodovštinama i problemima. Dok bismo hodali ulicama, pokazivao mi je gdje je ko bio ubijen, ko je gdje opljačkan, gdje je živio Igi Pop ili neki drugi roker, umjetnik, pjesnik, režiser. Nekad smo išli da nabrzinu spucamo bagel s <em>cream cheeseom</em> i dimljenim lososom, da sve to zalijemo kafom i posmatramo prolaznike. A onda bi Dave, kao i svakog dana, izvadio neku bilježnicu, ispisao desetak stranica teksta, a zatim ih naprasno potrgao i bacio u smeće. Govorio je da je to dio njegovog jutarnjeg <em>mental cleansinga</em>. Na papir je bacao ono što mu je prvo padalo na pamet, bez bilo kakvog redigiranja. Iz sebe je izbacivao misli i dileme i slao ih dovraga.</p>
<p>Prošlo je najmanje petnaest godina otkako smo se posljednji put vidjeli. Pao mi je na pamet dok sam hodao pokraj “Kieva”. Dešava se tako da izgubiš kontakt s ljudima koji su ti dragi, jednostavno ne nalazite vremena. New York je nemilosrdan, ali niko nikom ne zamjera kada do ovakvih stvari dođe. To je nešto na šta smo svi navikli iako svima na kraju bude žao što se tu i tamo ne sretnemo. Kao da postoji nešto podsvjesno što nas povezuje, tako da se ne moramo nalaziti u realnom svijetu. A nisu ni sva prijateljstva vječna, to sam poodavno naučio još u Sarajevu. Sjećam se kao jučer kada nam se završila ekskurzija u osmom razredu osnovne škole. Jedni smo se drugima zakleli na vjernost, da ćemo se nastaviti družiti i održavati prijateljstvo, a nakon samo nekoliko godina, skoro da niko nikog više nije mogao prepoznati na ulici, a o izlasku na kafu i druženjima nije bilo ni govora. Svako je otišao svojim putem.</p>
<p>Sjedim sam, a volio bih se naći s Daveom, da spucamo bagel u East Willageu i siti se ispričamo, iako više nisam siguran ko smo to “mi”. Negdje bih morao iskopati njegov broj telefona, mada sam u međuvremenu pogubio deset mobitela i promijenio pet kompjutera. Pade mi na pamet njegovo pisanje. Kako bih volio da sam barem jednom pročitao to što je bacio u smeće. A onda odlučim napraviti isto, nažvrljati prvo šta mi padne na pamet bez ikakvog redigiranja, da osjetim možda neku korist od toga, da mi dan počne drugačije, da prepustim da sve oteče. Počeo sam pisati bez ikakve kontrole: “Gledam kovertu na stolu, a pored nje neki čep od boce vode koju sam sinoć popio. Kašika je tu, a zvuk kamiona brunda niz ulicu. Neki kablovi mi se motaju po nogama, a mačka sere u za to predviđenoj kutiji. Ko će na posao danas, kakav je ovo celofan na podu? Gitara će se srušiti sa stolice, muka mi je od podzemne željeznice i znojavih pazuha. Moram opet u kupovinu koječega otrovnog, poželio sam se mora i kupanja. Gledam kroz prozor i vidim ljude kako se spremaju na posao, neko je od njih sigurno pustio jutarnjeg goluba. Pokvareni laptop kupi prašinu, ne da mi se da ga bacim u smeće kao ni dosta toga čemu je vrijeme za bacanje. Na stolu je haos, gomila čipsa koji se sinoć prosuo. Neću ga sada čistiti nema para. Ugao od kauča počeo se derati, a slon na polici gleda me kroz svoje bijele kljove. Ko će danas opet ići niz istu ulicu po kojoj prosipaju smrdljivu prljavu vodu iz ribarnice? Novoposađeno drvo se osušilo pa neka baba insistira da ga zamijene drugim. Žvake su zalijepljene na svakom rukohvatu. Psi pišaju na sve strane. Uputstvo o tome kako postati prijatelj nekog muzeja stajalo je na stolu. Neko ga je ostavio na derneku prije pola godine, karfiol, karfiol, karfiol…”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Četiri odreska i sprovodSljedeći članak
Umjetnost je i prljava i krvava igra
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja