Neki drugi avion mislio je da ima zeleno svjetlo, što se moglo katastrofalno završiti, a ja bih se onda pridružio Larryju s druge strane. Ne znam koliko još letova imam, sa svakim novim povećava se šansa da se desi nešto (ne)očekivano
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p> </p>
<p>Probudila me hladnoća. Nisam navikao na klimu. Napolju je 38°C usred noći, a u mojoj hotelskoj sobi samo 19°C. Nakon nekoliko dana u Teksasu, shvatiš da je paklena vrućina konstantna. Iskačeš iz jednog zatvorenog prostora u drugi, a u tih nekoliko trenutaka osjećaš se kao da vadiš pitu iz rerne.</p>
<p>Dva dana prije umro je Larry, očuh moje supruge. Bio je težak čovjek. Natjeralo ga neke godine da ide u Koreju, gdje je bio ćata dok su drugi ginuli, ali su mu ipak u glavu ugurali militaristički način razmišljanja.</p>
<p>Kada mu je sin Tom napunio osam godina, rekao mu je da bi trebao raznositi novine želi li pare. Kada je ovaj dobio prvu plaću, rekao mu je da ubuduće mora kupovati sebi odjeću, da od kuće više ne očekuje mnogo. Tom mu je u svom oproštajnom govoru ipak zahvalio jer je tako od malih nogu naučio da mora voditi računa o sebi, za razliku od mnogih nas s Džidžikovca kojima je sugerirano da nikada ne moramo ići od kuće, da uvijek računamo na svoju bezbrižnu sobu, da ne moramo raditi, da će se društvo uvijek brinuti o nama.</p>
<p>Tražiti “funeral house” bez GPS-a bila bi noćna mora. Skoro pa ne mogu povjerovati da su nekada svi vozili “nako”.</p>
<p>Parkirali smo na mjestu označenim za našu ceremoniju. Ništa nije prepušteno slučaju. Sahrane i sve u vezi s njima veliki su biznis u Americi. Ljudi odbijaju da umru koliko je sve to skupo. Skoro pomislih da se tvrdoglavi Larry godinama odupirao smrti jer nije htio da ga opale po novčaniku. Smrt je unosan posao. U Americi to nisu pogrebna društva, već korporacije koje godišnje obrnu stotine miliona dolara.</p>
<p>Svaki uposlenik stajao je na svom mjestu. Brojne sale u kojima su održavane ceremonije bile su ispunjene svježim cvijećem, a vrsta i količina ovisila je o cijeni koju je pokojnikova familija mogla izdvojiti. Ravnodušni konobari odjeveni u crno, bez pokazivanja ikakvih emocija, služili su kafu i sokove. Bila im je to ko zna koja sahrana taj dan. Osiguranje je tapkalo u mjestu, u svojim također crnim odijelima, s prikrivenim oružjem ispod mišica. Blejali su u prazno, ka dalekim prostranstvima ničega. Cipele su ih žuljale, čekali su smjenu.</p>
<p>Za govornicu je izlazila rodbina. Bilo je teško reći bilo šta o Larryju. Nije bio prijatan iako su ga hvatali napadi brige i darežljivosti. Na neki svoj način bio je pravedan, nije nikada ni pomislio kršiti bilo kakav zakon. Bio je jedan od “građana za primjer”. Atmosfera na ispraćaju smjenjivala se od tužne do komične. Pričane su anegdote iz Larryjevog života, čak su se i šale zbijale. Kada više niko nije imao ništa reći, izašli smo u foaje u kojem su nas konobari poslužili kafom i sokovima.</p>
<p>Izašao sam iz te hladne grobnice u otvorenu topionicu zvanu parking. Imao sam utisak da me sunce prži kao pljeskavicu. Sjeli smo u vrela auta, odvrnuli klimu do daske i odvezli se u restoran koji je Larry volio. Bio je to klasični teksaški gril. Ogromne količine mesa dovlačene su u civarama. Kaiševi su popuštani, a nakon nekog vremena, niko nije mogao ustati. Neko od rodbine digao je čašu i svima zahvalio na prisustvu.</p>
<p>Sutradan su počele priče o nasljedstvu. Iako je Larryjeva supruga Barbara još živa, djeca s obiju strana (od dviju različitih majki) krenula su kroz njegovu zaostavštinu. Posmatrao sam sa sigurne distance prekopavanje po papirima, akcijama, svime što je Larry ostavio iza sebe. Iako je Barbara jedini nasljednik, javile su se sumnje i dileme. A ona, bolesna od svega i svačega, jedva da je bila svjesna šta se oko nje dešava. Gledala je pred sebe, ko zna na kojem planetu milijardama svjetlosnih godina daleko.</p>
<p>Larry je radio u raznim osiguravajućim kompanijama, da bi zatim svoje znanje dijelio po univerzitetima i svakome kome je trebala ekspertna analiza. Kažu da je bio dobar. To je značilo da je dosta vremena provodio u avionu. Primijetih u jednoj od kutija spremnih za skladište plaketu koju mu je dala tvrtka “American Airlines”. Pisalo je: “Larryju za pređenih milion milja.” (Rekli su mi da je prešao mnogo više.) Prije nekoliko godina Larry mi je rekao da je tu bilo svega, motori su se znali zapaliti, bilo je turbulencija od kojih su i stjuardese padale u nesvijest. Čak ni nekoliko operacija srca i ugrađen pejsmaker nisu ga zaustavili. Sve donedavno, dok ga leđa nisu počela boljeti, dok se nije otkrio rak pluća u završnoj fazi.</p>
<p>Ukrcao sam se u avion koji je više ličio na autobus. Morao sam se oprostiti od rodbine i Teksasa, kojeg sam pamtio po koječemu drugom. Sad kada Larryja više nema, a punica leti za Kaliforniju, sumnjam da će me Teksas uskoro vidjeti. Avion se zaletio, kopkao sam po muzici tražeći nešto da me uspava. Negdje je na trećini piste pilot svom silinom udario po kočnicama. Udario sam glavom o sjedište ispred. Sigurno nisam bio jedini koji je tad pomislio da će ga srce mahnuti. Neki drugi avion mislio je da ima zeleno svjetlo, što se moglo katastrofalno završiti, a ja bih se onda pridružio Larryju s druge strane. Ne znam koliko još letova imam, sa svakim novim povećava se šansa da se desi nešto (ne)očekivano.</p>
<p>Larryjeva zahvalnica za pređenih milion milja završit će u smeću, kao i većina stvari koje su njemu i samo njemu nešto značile. Sve ostalo što je vrijedno razgrabit će familija, a onda će doći ljudi s kamionom, sve pokupiti i odvesti u skladište neke dobrotvorne organizacije. Larryjeva odjeća i dalje će šetati naokolo nošena na tuđim tijelima.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Svi smo mi odnekle šljegliSljedeći članak
Svi smo mi drugačiji između četiri zidaPROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja