fbpx

Što manje čuje, rahatniji je čovjek

Moja rahmetli tetka bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI