Premijerno izvedena predstava “Otkrivanje žene” Harisa Pašovića
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p>U Narodnom pozorištu u Sarajevu premijerno je izvedena predstava <em>Otkrivanje žene</em> režisera Harisa Pašovića koja predstavlja svojevrsni nastavak <em>Fudbalske priče/Ruže za Anu Terezu</em> iz 2011. godine, u čijem je centru radnje nasilni balkanski muškarac 21. vijeka. <em>Otkrivanje žene</em> je, također, autorski projekt koji nije zasnovan na određenom dramskom tekstu.</p>
<p>Njime autor pokušava “razotkriti” tradicionalnu, historijsku i socijalnu ulogu žene u zemljama bivše Jugoslavije te njen razvitak od krajnje podređenosti do lažne ravnopravnosti. Ipak, konačni rezultat ne donosi razotkrivanje koje predstavlja iznošenje nepoznatih, skrivenih činjenica na površinu, već, zapravo, prezentiranje općepoznatih stereotipa u balkanskom društvu. Predstavu otvara impresivni koreografski prizor u kojem djevojke s jednog mjesta na drugo na leđima prebacuju umorne starice, što simbolički predstavlja nošenje teškog tereta sačinjenog od ženinog historijskog i tradicionalnog nasljeđa.</p>
<p>Dekonstruirajući prikaz žene u kulturnom nasljeđu Balkana, Pašović zaključuje da je bosanska sevdalinka obilovala seksualnim zlostavljanjem, i čak silovanjem žena, a kao primjer navodi sevdalinku <em>Lijepi li su mostarski dućani</em>, u kojoj Suljagina Fata navodno biva silovana nakon što Mujo “zamandali vrata”. Režiser “razotkriva” i teške živote Hasanaginice i majke Jugovića, koje u okorjelom patrijarhalnom društvu nisu imale osnovna ljudska prva te čije su uloge bile svedene na naporan fizički rad (operi, skuhaj, osuši…) te zadovoljenje svih muškarčevih potreba. S druge strane, za period ženinog prosvjetljenja navodi se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, u kojoj je “mlada partizanka konja jahala, pušku nosila i bombe bacala”.</p>
<p>Prekidajući radnju komentarima i songovima, odnosno koristeći V-efekt Bertolta Brechta, koji gledaoce treba potaknuti na razmišljanje, kao primjer da se položaj žene u balkanskom društvu, a prije svega bosanskohercegovačkom, nije mnogo promijenio niti u 21. stoljeću, režiser koristi tekstove savremenih balkanskih pop, folk i turbo‑folk pjesama – npr. tekst kantautora Dine Merlina za pjesmu <em>Kao moja mati</em>, u kojem se žena opisuje kao “kraljica, sluškinja, sve, al’ nikada po svom”. Kao pozitivan primjer uspješne žene koja se izborila za svoja prava i svoj položaj u društvu, Pašović navodi seks‑simbol bivše Jugoslavije Lepu Brenu, zanemarujući činjenicu da i ona prezentira slične pjesme koje ženu također smještaju u podređeni položaj u odnosu na muškarca te da je enormnu popularnost stekla, prije svega, zahvaljujući svom fizičkom izgledu.</p>
<p>Da je zaista riječ o određenoj kontradiktornosti u režiserskom konceptu predstave, potvrđuje i scena u kojoj se uz pomoć komentara, tj. direktnog obraćanja publici, folk‑tekstopisac Marina Tucaković “prevodi” u “najvažniju spisateljicu Balkana” koja se predano bavi problemima mladih djevojaka, njihovim strahovima, nadama, i zahvaljujući čijim tekstovima one nisu prepuštene same sebi. Za vrhunac dramaturške konfuznosti u predstavi poslužit će izvedba jednog od nastupa američke pjevačice Beyoncé Knowles, kao još jedne “uspješne” žene koja svoje kćerke odgaja da budu snažne i nazavisne žene, uz nedostatak obrazloženja: da li to znači da se trebaju ugledati na nju, iza čije muzičke karijere stoji muškarac (Jay Z)?</p>
<p>Upravo se u spomenutom nametanju vlastitog mišljenja publici, u kojem turbo‑folk nije predstavljen kao jedna od najvećih balkanskih kulturoloških mana, već kao neophodan društveni fenomen, a koji je s vremenom postao obavezni teatarski element Harisa Pašovića, krije centralni problem predstave <em>Otkrivanje žene</em>, koja, uprkos izvanredno osmišljenoj scenografiji (Lada Maglajlić i Vedad Orahovac) i kostimografiji (Irma Saje i Vanja Ciraj), nadasve predanoj i snažnoj glumačkoj izvedbi ženskih uloga (Mediha Muslimović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Sanela Pepeljak, Merima Lepić-Redžepović, Minka Muftić, Irena Mulamuhić, Ejla Bavčić-Tarakčija, Katarina Kikić i Berna Balić), ne uspijeva ponuditi ništa više od stereotipnog i pojednostavljenog teatarskog pamfleta.</p>
<p> </p>
<p><strong><em> </em></strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Zašto smo odabrali Karahasana?PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.