fbpx

Stav u Berlinu: Tenk kao univerzalni simbol otpora

Ardeni, Australija, Bastogne, Beograd, Berlin, Calgary, Gornji Viduševac, Libanon, Lincoln, Kursk, Marseille, New York, Osijek, Prag, Vijetnam, Vukovar, Wroclaw samo su neka od područja, gradova i država u kojima su često na najfrekventnijim gradskim mjestima postavljeni tenkovi da kao spomenici služe za podsjećanje i opominjanje na stravične posljedice koje rat i nasilje ostavljaju za sobom i nikako nisu izraz bilo kakve vojne prijetnje

Tenk je oklopno vojno vozilo prvi put upotrijebljeno u Prvom svjetskom ratu i služi kao glavno oružje u kopnenoj vojsci. Nakon okončanja ratnih sukoba, on, po pravilu, postaje simbol otpora i pobjede. Kao spomenik, nerijetko je izložen na najfrekventnijim gradskim mjestima da služi kao čuvar sjećanja na proživljeno ratno iskustvo i opomena da se rat više nikada ne ponovi. Čak su, u nekim slučajevima, i poražene države u svojim glavnim gradovima okamenjavale tenkove “oslobodilačkih vojski”, ne samo kako bi se priključile pobjedničkim stranama nego da bi se, prije svega, i simbolički odrekle ideja zla koje su godinama unazad vjerno slijedile.

SOVJETSKI TENKOVI U CENTRU BERLINA

Najdirektniji primjer ovakvog “priznanja” jesu tenkovi Sovjetske vojske koji u centru Berlina podsjećaju na borbu protiv nacizma. Riječ je o memorijalnom kompleksu u parku Tirgarten, kraj Brandenburške kapije u Berlinu, izgrađenom u znak sjećanja na 80.000 boraca Crvene armije poginulih u bici za Berlin u proljeće 1945. godine. Sagrađen samo nekoliko mjeseci nakon okončanja Drugog svjetskog rata, kompleks se sastoji od velike statue sovjetskog vojnika i dva tenka T-34 izložena kao spomenik koji podsjećaju na hiljade ostalih tenkova što su se tada probili u Berlin. Također, u okviru sovjetskog spomenika, pokopano je oko 23.000 vojnika i oficira Sovjetske vojske poginulih u završnim borbama za Berlin 1945. godine. U konačnici, ovaj kompleks čuva od zaborava sjećanje na dvadeset miliona sovjetskih građana poginulih u ratnim sukobima koje je izazvala nacistička Njemačka. Nedaleko od sovjetskih tenkova, u centru Berlina nalazi se i spomenik ubijenim Jevrejima Evrope, topografija terora, koji zajedno predstavljaju kulturu sjećanja u Berlinu.

OD BELGIJE DO VIJETNAMA, OD AUSTRALIJE DO AMERIKE

Širom svijeta tenkovi izloženi u muzejima, parkovima i na ulicama služe kao opomena na stravične posljedice koje rat i nasilje ostavljaju za sobom i nikako nisu izraz bilo kakve vojne prijetnje. Tenkovi kao spomenici nezaobilazan su dio turističke ponude mnogih civiliziranih gradova koji se ne želi odreći najdirektnijeg dokaza vlastite borbe pomoću koje je osiguran nastavak njihovog postojanja.

U Beogradu, naprimjer, oduvijek vrijedi pravilo da dječak postaje muškarac tek onog trenutka kada ga otac prvi put odvede u Vojni muzej na Kalemegdanu, koji čuva sjećanje na ratne dane starog Beograda i na one koji su poginuli u ovom gradu. Mnogobrojni posjetioci beogradske tvrđave imaju priliku, uz pomoć naizgled oronule gomile željeza u fazi raspadanja, upoznati kompletnu historiju grada i spoznati razliku između jugoslavenskog “tenka A”, sovjetskog “T 34” te njemačkog tenka “ StuG III”, ali i njihovih različitih uloga u ratu. U belgijskom Bastogneu “okamenjen” je američki tenk “Sherman”, kao još jedan spomenik u ime zahvalnosti, ovaj put američkim vojnicima poginulim u odbrani ovog grada od fašističke mašinerije. T34-85 u Gornjem Viduševcu podignut je na šestu godišnjicu operacije “Oluja”, “u znak sjećanja na veliku pobjedu hrvatskih oružanih snaga i predaju ‘21. korpusa’ neprijateljske vojske”.

Rozi tenk u Pragu, kojeg je 1990. godine tokom Plišane revolucije obojio umjetnik David Černý, kao poziv ruskim trupama da napuste Čehoslovačku, u koju su došli tokom invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku, u Brnu je nedavno predstavljen kao dio izložbe o pomirenju Nijemaca i Čeha. Svoj “tenk” ima i Osijek, a riječ je o krajnje originalnoj umjetničkoj instalaciji nazvanoj “Fićo gazi tenka!” i simbolično prikazuje hrvatsku pobjedu nad JNA, koja je u proteklom ratu rušila sve pred sobom. U Memorijalnom parku u New Yorku izložen je prvi američki glavni borbeni tenk, M60 Patton, upotrebljavan od američke vojske tokom Hladnog rata. U Libanonu se nalazi impresivni spomenik u obliku granatirane zgrade od 5.000 tona, 30 metara s čak 78 tenkova, kojeg je umjetnik Armand Fernandez nazvao “Nada za mirom”. U engleskom Lincolnu postavljen je povodom stote godišnjice od nastanka prvog tenka u historiji ratovanja veliki čelični spomenik u izgradnji s radnicima, koji predstavlja izradu originalnog “stroja za prelazak rovova”…

U SARAJEVU TENK “NE DOPRINOSI KONSTRUKTIVNOJ EDUKACIJI MLADIH LJUDI”

Spomenik u obliku tenka bit će u Sarajevu postavljen u skladu s donesenim odlukama nadležnih institucija, a po pobjedničkom idejnom rješenju akademskog umjetnika i bivšeg vojnika Armije RBiH Nebojše Šerića Šobe. Njegov prijedlog izgleda spomenika, koji uključuje originalni agresorski tenk i figure pet bosanskih specijalaca koji su ga osvojili, izabralo je Udruženje veterana Odreda policije “Bosna”. Iako se konačno dočekalo da bosanski specijalci dobiju svoj spomenik koji bi na najdirektniji način ovjekovječio čin pobjede Bosne i Hercegovine protiv daleko jačeg neprijatelja, za koju je život položio 81 specijalac ovog odreda, uslijedila je bjesomučna kampanja Mreže za izgradnju mira, te polemizirajući novinski naslovi: Na koga nišani tenk u sarajevskom parku?, Nekultura sjećanja u Bosni i Hercegovini, Kojoj školi treba pravi tenk u Sarajevu… Sudeći prema stajalištu Mreže za izgradnju mira, tenk kao spomenik bosanskim specijalcima, koji će u parku kod Druge gimnazije zauvijek podsjećati na hrabrost iskazanu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, nije prihvatljiv jer “ne doprinosi konstruktivnoj edukaciji mladih ljudi” i jer bi “konstantno podsjećao na ratna dešavanja”.

Ali, baš suprotno, upravo ovakve “pobune” ne donose ništa konstruktivno Bosni i Hercegovini, pa ni u pogledu definiranje vlastite historije, a pogotovo kada na red dođe “edukacija mladih ljudi”. Postavlja se pitanje: šta je to što bi “konstruktivnije” djelovalo na edukaciju mladog čovjeka iz naše zemlje od spoznaje vlastite historije u kojoj postoji jedan “pasus” o pet specijalaca i osvojenim agresorskim tenkom, jednim od mnogih koji su četiri godine granatirali njegovu kuću, ulicu, pa i školu u koju sada ide!? Možda spomenik s cvijećem na kojem će pisati “građanski rat”? Jer, odricanje od historijske istine, koju su odlučno prihvatili spomenuti gradovi i države, nagovještava mračnu viziju budućnosti za ovdašnje mlade naraštaje u kojoj ih s faktorom “iznenađenja” očekuju svi oni neosvojeni fašistički tenkovi. Ako ovo može shvatiti mladi čovjek iz Njemačke, Libana ili Amerike, onda to mora i onaj iz Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI