U “Lovcu”, pod krošnjama visokih platana, za dugačkim stolom sjede pristigli gosti, pjesnici, pisci, teoretičari, kritičari, društveno-politički radnici, čuvari lika i djela Stočanina Maka Dizdara. Zuko Džumhur će doći nešto kasnije, a upitan je dolazak poete Gustava Krkleca
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p>Najljepše mi je bilo kada bih se zaputio u Stolac na “Slovo Gorčina” s mojim pajdom pjesnikom Nijazom, Nijom, Funfom Alispahićem. Lijepo bismo se smjestili i namjestili u njegovom autu, pa onda haj-vaj laganice.</p>
<p>Usput smo, kao lijepo kućno odgojeni, kroz otvorene prozore auta pozdravljali divne pejzaže, cvijeće i drveće, sve što hoda na dvije i četiri noge ili maše krilima, muškarce, žensku čeljad naprednu i nazadnu.</p>
<p>U Konjicu, duboko se klanjajući, upućujemo pozdrave smaragdno zelenoj Neretvi, i tako do Jablanice. Svraćamo “Kod Gojka” da pregrizemo koji janjeći zaporak, oglođemo nekoliko rebarcadi, da liznemo malo mučenice – a sve to zbog naših stomaka – red je da i njima putovanje ostane u lijepoj uspomeni.</p>
<p>Onda opet, laganicom lijevo-desno, igrajući se s Neretvom, pa zaobilaznicom oko Mostara, na Bunu u restoran braće Badžak. Sjedamo tik do Bune. Dok jedan od braće lovi plahovitu pastrmku, njene vode huče, buče, kao da nas, ljuteći se, pitaju šta ćemo ovdje. Uživamo jedući plemenitu ribu pripremljenu na roštilju i zalijevamo je gutljajčićima još plemenitije Žilavke. Tek toliko da riba ne pomisli da ju je pas pojeo.</p>
<p>Vrijeme je za polazak, mala stanka u Počitelju, a onda, dolje, malo niže, skrećemo ulijevo te uzbrdicom. Evo nas u Domanovićima. Polja duhana skoro pa obrana. Ostalo je još malo liski, gore pri vrhu stabljika, a na kućama se suši ubrano lišće duhana kao zlatne niske na djevojačkim bijelim vratovima. Isto je i sa zrelim grožđem.</p>
<p><a href=)
![slovo-gorcina](http://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2016/08/slovo-gorcina-1024x800.jpg)
Gledam brdo Ošanići i osluškujem je li moj prijatelj arheolog Zdravko Marić među ruševinama tvrđave pronašao zlatnu krunu kralja Daorsa. Dolje u nekropoli Radimlje otpozdravljamo Gorčinu i njegovoj kamenoj bratiji sa stećaka. I tako, mic po mic, stigosmo i u Stolac, gdje nam dobrodošlicu želi, zbog vrućeg ljeta, pomalo presahla Bregava.
U “Lovcu”, pod krošnjama visokih platana, za dugačkim stolom sjede pristigli gosti, pjesnici, pisci, teoretičari, kritičari, društveno-politički radnici, čuvari lika i djela Stočanina Maka Dizdara. Zuko Džumhur će doći nešto kasnije, a upitan je dolazak poete Gustava Krkleca. Navodno, doći će ako dođe. Po običaju, za stolom glavnu riječ vodi Jan Beran. Pjesnički, po uzoru na svog prijatelja Maka, stručno i mudro objašnjava lik i djelo kamenog Gorčina i njegovih u kamenu isklesanih komšija u nekropoli Radimlje.
Budući da u Stocu egzistiraju Inat‑ćuprija i Inat‑kuća, pjesnik Mile Stojić konstatira da se i od inata može fajde imati, dok mu je kolega Ivan Kordić pustio svoga pegaza da slobodno galopira hercegovačkim nebom, a on se čvrsto drži za šank. Književnik Alija Isaković kao da je u velikoj dilemi, da li ostati u rodnom Stocu ili se vratiti i nastaviti uređivati sarajevski Život. Arheolog Zdravko Marić obavještava skup da samo što nije na Ošaniću pronašao zlatnu krunu daorskog kralja. Naravno, sve će se ovo sutra i narednih dana detaljnije objašnjavati i pojašnjavati, diskutirati za okruglim i ćoškastim stolovima. U međuvremenu, dok mladi pjesnici čekaju rezultate izbora za najbolje knjigu poezije, vinar Ale obavještava društvo da je od svih dostupnih vrsta grožđa smućkao novo vino, kojem Jan Beran, ljubitelj oštrih pića, kumuje i daje prigodno ime – “Samotok”.
Mi smo zaboravili da u Stocu treba negdje i spavati. Domaćin nas sa žaljenjem obavještava da su sve sobe u “Lovcu” zauzete i nudi da spavamo gore na Centrali, uz napomenu da se ondje može lijepo sjesti i pojesti. Upravo kako smo i priželjkivali, ponudu prihvaćamo, suglasni da uz duhovnu ide i gastronomska nadgradnja.
Na Centrali nas dočekuju sto ispod smokve okružen žuborom vode, janje na ražnju, pšenični uštipci s kajmakom i sirom iz mijeha. Za ne daj Bože, ako ustreba, tu je i pastrmka. Uz sve nabrojano, tu je moj dragi prijatelj arhitekta Emir Buzaljko s gitarom i svojom klapom uz pjesmu, šoto voće: Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama.
Prethodni članak
O karakteru i karikaturi Adija MulabegovićaSljedeći članak
Danas jesmo, sutra ko zna gdje smoPROČITAJTE I...
Sarajevo ‘84: Kako je izložba iz“Sirano” kafane stigla do Lozane
Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu
U ZMAJEVOM GNIJEZDU
Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća