Prije nekoliko je dana SDP-ov junoša Dino Šakanović upitao otkud nam ideja da se Bošnjaci poginuli u proteklom ratu nazivaju šehidima, objašnjavajući da se ljudi ovdje nisu borili za vjersku državu niti su poginuli u ISIL-u. Iako nečija neupućenost u neke temeljne postulate ne obavezuje na ozbiljan odgovor, treba primijetiti da su Šakanovića podržali i veći politički igrači, poput Amera Zagorčića, koji je od 2012. do 2016. godine bio na poziciji kantonalnog ministra, a danas je SDP-ov poslanik u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona. On je, također, istaknuo da nema nikakve logike da se vojnici poginuli u ratu nazivaju šehidima. Stoga u kratkim crtama donosimo genezu upotrebe pojma šehid u tradiciji bošnjačkog naroda, istog onog naroda od kojeg Zagorčić dobija glasove

Piše: Hamza RIDŽAL

U najopćenitijem tumačenju ovog pojma, a kada je u pitanju kontekst rata u kojem se ovaj termin kod Bošnjaka i pojavio, šehid je oznaka za onoga koji je poginuo na Božijem putu. “Mada se prvenstveno doktrinarno on ne odnosi samo na medij ratovanja u bosanskom oslobodilačkom ratu 1992.-1995. godine, njegov militarni semantički naboj pojačavao se do njegovog izjednačavanja s pojmom muslimanskog branioca, patriote, pa su svi oni koji su poginuli braneći zemlju prozvani šehidima.

Pri tome, s vremenom, kao da je postalo manje važno da li su oni bili muslimanski vjernici ili ne, bitno je bilo da su u tradicijskom i kulturološkom smislu pripadali islamu”, piše Šaćir Filandra u knjizi Bošnjaci nakon socijalizma. To posebno treba imati na umu u kontekstu u kojem je odrednica Musliman korištena kao oznaka za nacionalnu pripadnost jednog naroda.

GENEZA UPOTREBE POJMA “ŠEHID”

Na samom početku rata, prilikom dženaze osmerice poginulih branilaca Sarajeva na Kovačima 10. aprila 1992. godine, današnjem šehidskom greblju, ozvaničen je i pojam šehid u bosanskoj oslobodilačkoj borbi. Termin je u upotrebu na dženazi prvim poginulim braniocima zvanično uveo reisul-ulema Jakub ef. Selimovski. “Nismo sprali vašu šehidsku krv sa rana, niti smo vas gasulili. Vaša krv miriše ugodnije od miska, a meleki Božiji su vaša posluga. U odijelu u kome ste poginuli idete na ahiret. Ta čast pripada samo šehidima, samo vama koji ste pali na Božijem putu. Vi ste svjedoci vjere, svjedoci slobode, vjesnici rađanja boljih vremena za ovaj grad, ovu zemlju i ove narode”, kazao je Selimovski.

Termin šehid ozvaničile su i armijske strukture još 1992. godine. Na savjetovanju o moralu, informiranju i religiji u Oružanim snagama RBiH 8. oktobra 1992. godine, kako je izvještavalo Oslobođenje, Sefer Halilović podnio je uvodno izlaganje i rekao: “Na najveći stupanj našeg sjećanja i poštovanja moramo uzdići svoje mučenike, svoje šehide. Jer, šehid u doslovnom prijevodu znači ‘svjedok’. Naši poginuli borci svojim životima svjedoče istinu o našoj borbi.”

Šehidi su, primjećuje Filandra, predstavljani kao svjedoci istine o pravednosti njihove borbe. Vodstvo Armije prve godine rata s ponosom je isticalo i podržavalo činjenicu da vojsku čine Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a da vjerski život u vojsci treba počivati na tri principa: dobrovoljnost, ravnopravnost svih religija i međusobna tolerancija. Kako bi se ispoštovali i oni koji su u sastavu Armije Bosne i Hercegovine bili manjina, tj. oni koji se na popisu 1991. godine nisu izjasnili kao muslimani, sve vrijeme rata u Armiji RBiH korištena je dvojna nominacija pojma u obliku “šehidi i poginuli borci”, pri čemu druga komponenta ove dvojne nominacije rješava pitanje nominacije nemuslimanskih i ateističkih žrtava u Armiji.

S obzirom na implicitnu povezanost pojma šehid s islamskom tradicijom, opravdano se postavilo pitanje kako upotrebljavati vjerski termin za branioce građanske države? Jedno od mogućih pojašnjenja koje nudi Filandra jeste da je veoma pogrešno termin šehid svoditi samo na značenje poginulog “borca na Božijem putu”. On ima šire značenje i tako se upotrebljava i u Bosni i Hercegovini. A to njegovo šire semantičko polje, objašnjava Filandra, ukazuje da termin ne implicira vođenje vjerskog rata, mada se u ovom ratu brani i vjera. Prema tome, kako tvrdi Fikret Karčić, “(…) upotreba termina šehid nije nespojiva sa odbranom vrijednosti građanske države, jer su u njenim temeljima ljudske slobode, a time i sloboda vjere”.

Ni ovim se tumačenjem nisu izbistrile interpretativne višeznačnosti termina šehid i implikacije koje njegova upotreba može pružiti. Stoga Filandra kontekstualizira ovaj pojam, insistirajući da je njegova upotreba sasvim opravdana, ali isključivo uz definiranje rata od 1992. do 1995. godine kao agresije na slobodnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu.

“Budući da nas upotreba ovog termina zanima s njegovog političkog, a ne vjerskog ili kulturološkog aspekta, semantička višeznačnost smiruje se tek ako uz njegovu upotrebu redovno navodimo činjenicu postojanja agresije usmjerene na Bosnu. Inače, on sam bez ovog konteksta ne može stajati. Toga se dijelom bilo i svjesno pa se upotreba termina šehid smatrala mogućom uz navođenje karaktera rata. Time je njegovo značenje kontekstualizirano, ograničeno i uvjetovano. Njegov hermeneutički okvir činili su stavovi da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, koja se na propagandnom planu prikrivala građanskim ili vjerskim ratom, što je služilo kao isprika za nereagiranje međunarodnoj zajednici u unutrašnje sukobe jedne zemlje. Cilj agresije bilo je uništenje Bosne i Hercegovine, a da bi se to postiglo, ubijaju se Muslimani, vezivno tkivo države – i to na genocidan način”, ističe Filandra. Upravo bi se na ovom tragu mogao problematizirati stav Dine Šakanovića i Amera Zagorčića. Ne bi to bilo prvi put da neko iz SDP osporava karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu, nazivajući to građanskim ratom, čak optužujući Bošnjake da su počeli rat u namjeri da stvore islamsku državu. Stoga, Šakanovićevu kritiku istovremeno treba shvatiti i kao podsjetnik na SDP-ov odnos prema karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

POJAM KOJIM SE USPOSTAVILA VEZA S TRADICIJOM

Inicijativa za upotrebom termina šehid, piše Filandra, nije došla iz bošnjačke politike kao plan islamizacije društva, već je prvobitno došla iz muslimanskog nevladinog sektora, humanitarnog društva “Merhamet”, svjesnog dužnosti i običaja muslimana u ratu, i bila je upućena na motiviranje branitelja kroz ponovno osvajanje tradicije. Istovremeno, poginuli muslimanski branitelji domovine smatrani su šehidima i tako su ukopavani u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine jer je to bila nacionalna tradicija i vjerski propis istovremeno, a tek naknadno došle su upute s armijskog vrha. “U svemu je spontanost bila naglašeno prisutna, a o karakteru države tada se nije ni razmišljalo, u pitanju je bio puki biološki opstanak naroda. U svakom slučaju, posebna bošnjačka nacionalna tradicija ovim terminom izdvojena je i označena naspram drugih nacionalnih tradicija i same države kao takve, i na taj način se i u ovom mediju društvenog života nastavio paralelizam nacionalnog, bošnjačkog i državnog, bosanskog”, piše Filandra.

On ističe da se u ovom slučaju nije radilo o islamizaciji društva, kako to neki nastoje predstaviti, već se prilikom korištenja termina šehid ipak radilo o naslanjanju na narodnu tradiciju. Bošnjačka povijest i kultura obiluju šehidskim znamenjima, a najprisutniji su šehidski toponimi, tzv. šehitluci, mjesta gdje su šehidi sahranjivani, i takva greblja nalazimo u prilazima skoro svakom bosanskom mjestu. “Upravo stoga, analizirajući višeznačnost ili polisemičnost ovog termina, Xavier Bougarel ističe i njegovu sekularizirajuću dimenziju. Mi je ne samo ističemo već i potcrtavamo.

Naime, termin je s vremenom, kako se odnosio na sve branioce Bošnjake, gubio svoje vjersko značenje u korist njegove nacionalne dimenzije, pa je u jednom trenutku i samom pojmu dodata odrednica ‘bosanski’, kako piše na šehidskom primjerku nišana u Velikom parku u Sarajevu, kao što je i sama vjerska praksa ukopa šehida od prvog momenta prilagođena željama, razumijevanjima i potrebama savremenih ljudi”, piše Filandra. Naprimjer, ukopavanje šehida u zajednički mezar, što je bila praksa prvih muslimana, ali i poslije, u teokratskim državama u kojima je šerijat zamjenjivao ustav, nikada nije zaživjelo u Bosni i Hercegovini. Bosanski šehidi ukopavani su u pojedinačne mezarove.

Posljednje godine rata konačno se normirao i izgled šehidskog nadgrobnog spomenika, nišana. U Objašnjenju o obilježavanju šehidskih mezara Generalštaba Armije RBiH od 15. februara 1995. godine navodi se da bi šehidski nišan trebao biti izrazito bijel od prirodnog ili vještačkog kamena; polumjesec i zvijezda stoje na samom vrhu; zatim tarih na arapskom jeziku – po želji, neobavezno; ime, očevo ime i prezime; uklesani ljiljan. Postavljanje slika na nišane šehida smatra se apsolutno neprihvatljivim po učenju islama i po bošnjačkoj tradiciji i kulturi. I ovdje se, primjećuje Filandra, kombinacijom raznorodnih znakova dobija novi simbolički izraz.

Mjesec i zvijezda figurirali su kao nacionalni simboli s tim da su implicitno smatrani obaveznim za sve Bošnjake; natpis na arapskom, budući da je bio stvar izbora, vjerska je dimenzija simbolizma, dok je znak ljiljan simbolizirao državotvornost. A kombinacija državne, vjerske i nacionalne dimenzije bila je uobičajena u svim bošnjačkim simbolima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tako se i pojmu šehid, pored njegove primarne vjerske dimenzije, pridodala i ona nacionalna (bosanski šehid), a u njegovo je značenje svakako upisana i državotvorna dimenzija. Jer, šehidi se nisu borili za Republiku Srpsku, već za suverenu Bosnu i Hercegovinu.

Esnaf Begić, Institut za islamsku teologiju Univerziteta Osnabrück: Mučenik nije isto što i šehid

Polemiziraju neki o upotrebi riječi šehid, iznose stavove i mišljenja odbacujući njenu primjenu na borce koji su poginuli u ratu, uzimajući je kao “dokaz” navodne islamizacije ARBiH, pa, s tim u vezi, želim iznijeti svoje razmišljanje: Svako onaj ko poznaje makar u osnovama arapski jezik, te ko ima kompetencije u raznim i specifičnim oblastima islamskih nauka, zna da riječ šehid u jezičkom, duhovnom i kulturološkom, pa i političkom značenju ima toliko široko značenje, bolje rečeno značenja, da bi se o tome izvjesno mogla napisati doktorska disertacija. Jedno od tih značenja jeste i to da riječ šehid označava i borca koji je poginuo za odbranu domovine, kućnog praga, topraka, a ne samo vjere.

Šta su radili naši borci ako nisu branili domovinu? Ispade po nekima da su brali lješnjake po bosanskohercegovačkim planinama i gudurama?! Ako su poginuli, poginuli su u odbrani domovine i onda i jesu, ako Bog da, šehidi. Nema to nikakve veze s navodnom islamizacijom Armije. Po hadisu je u izvjesnim okolnostima šehid i ona osoba koja se utopi u vodi. S druge strane, značenje mučenik, koje neki uzimaju kao adekvatno i odgovarajuće značenje riječi šehid, da bi ukazali na njenu neodgovarajuću primjenu na naše poginule borce, potpuno je deplasirano.

Riječ mučenik odgovara kršćanskom teološkom razumijevanju, a nikako islamskom, koje podrazumijeva primjere koje sam naveo, kao i mnoštvo drugih primjera. Ja ne bih imao ništa protiv ako bi se za nemuslimanske poginule borce upotrijebio pojam mučenika, ako to, naravno, teološki odgovara kontekstu njihove pogibije, ali je to stvar o kojoj se mogu pozicionirati kršćanski teolozi. Ako to značenje ne odgovara, ima sintagma “poginuli borci”, koja i njih podrazumijeva. Stoga, bespredmetno je raspravljati o onim stvarima koje se elementarno ne poznaju, a ne mogu tako jednostavno ni skontati. (Status na Facebooku naveden uz dozvolu autora.)