fbpx

Sanel Redžić i Miron Rafajlović: Dar, upornost i svjetski uspjeh

Za mnoge u dijaspori možemo s ponosom kazati “ono je naš Bosanac”, ili “svjetsko a naše”. Danas ćemo se osvrnuti samo na dva recentna uratka dvojice od njih na koje itekako možemo biti ponosni. Prvi je novi, treći po redu CD koji pod nazivom Journey potpisuje klasični gitarist Sanel Redžić (1988, Tuzla), sada na privremenom radu u Njemačkoj. Drugi nam je došao s Mallorce, nosi ime Trubadur, a potpisuje ga sve utjecajniji jazz trubač, multiinstrumentalista i skladatelj Miron Rafajlović, rođen u Sarajevu

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Ako je išta pozitivnog generirao ovaj posljednji rat, koji je kao za nama, a koji još traje, ali na druge načine, onda je to evidentna činjenica da je Bosna i Hercegovina dobila ogromnu dijasporu, koja je, onda, morala da se u tom širokom dunjaluku snađe i započne novi život. A među njima je bilo i mladih koji su tek stasavali i nastavili se školovati i djelovati u tim za njih drugačijim uvjetima. To će reći – ili ćeš uspjeti ili pak propasti. A kako su kriteriji “tamo daleko” bili iznad ljestvice koju smo mi postavili u bivšoj nam državi, mnogi su si dali napora da se etabliraju, završe najbolje škole i predstave se s najvećim uspjehom. Njih sam odmah u svojoj duši podijelio na dvije grupe: na one koji nisu zaboravili da su im korijeni i nadanje u nekoj dalekoj i čudnoj zemljici zvanoj Bosna (i pripadajućoj joj Hercegovini), a drugi su oni koji su sklopili okice i krenuli živjeti i raditi po svom, egoistično se ne obazirući na ono što su u pepelu ostavili za sobom. Ipak, ovih je prvih mnogo više, a među njima ima umjetnika, znanstvenika, inovatora i privrednika svjetske kategorije. Dakle, to su oni koji će se vraćati u Bosnu, predavati, nastupati, pisati romane…

Glazba je, bilo kojeg žanra, bila jedna od okosnica bosanskohercegovačkog identiteta – u to nema sumnje. Tako se desilo da se stanoviti broj glazbenika i skladatelja silom rata zadesi u tom bijelom dunjaluku i da ondje nastave ili sa studijem ili, pak, s umjetničkim djelatnostima. Za mnoge od njih možemo s ponosom kazati – ono je naš Bosanac ili, drugim riječima – “svjetsko a naše”.

Mogao bih nabrojati više takvih primjera, ali danas ćemo se osvrnuti samo na dva recentna uratka dvojice od njih na koje itekako možemo biti ponosni. Prvi je novi, treći po redu CD koji pod nazivom Journey potpisuje klasični gitarist Sanel Redžić (1988, Tuzla), sada na privremenom radu u Njemačkoj, točnije u poznatom gradu Weimaru, u kojem je završio glazbenu akademiju. Drugi nam je došao s Mallorce, nosi ime Trubadur, a potpisuje ga sve utjecajniji jazz trubač, multiinstreumentalista i skladatelj Miron Rafajlović, rođen u Sarajevu. I jedan i drugi tek u zrelim tridesetim godinama, ali sa završenim najboljim školama i s karijerama koje su već dosegle visoke europske i svjetske nivoe.

Krenimo sa Sanelom Redžićem, profesorom gitare u Njemačkoj, ali i na akademiji u Osijeku, koji nas godinama oduševljava svojim bravurama na klasičnoj gitari. Dobro de, znamo tko mu je profesor – onaj čudnovati Tuzlak Predrag Predo Stanković, koji će svojim predanim radom odškolovati generacije sjajnih glazbenika na klasičnoj gitari. A kad je trebalo da se ode u svijet i poduhvati s konkurencijom, onda su se pokazali kao najbolji od najboljih.

Uz Sanela, tu su i Denis Azabagić, koji se skrasio u Chicagu i sad slovi za jednog od velikih američkih gitarista, onda Dejan Ivanović (ne miješati ga s prezimenjakom mu Vojislavom, također klasičnim gitaristom i kompozitorom, te pročelnikom odjela za klasičnu gitaru na Akademiji u Istočnom Sarajevu), koji je u Portugalu. Tu je i Boris Tešić, također stacioniran trajno u Njemačkoj, pa još nekolicina mlađih. Sve bi se to moglo nazvati čudom “tuzlanske škole klasične gitare”, a onda bi slijedilo i nabrajanje kadra koji je izašao iz srednjih glazbenih škola u Sarajevu i s akademija, posebno o doprinosu nedavno preminule profesorice Mile Rakanović – njen učenik bio je Zoran Krajišnik, koji će završiti na koncu kao dekan Akademije umetnosti u Novom Sadu.

Vratimo se mi Sanelu Redžiću i njegovom CD-u Journey, koji se već danima vrti u mom CD‑playeru. Redžić je slovio za ono što bi se reklo “čudo od djeteta”. Mlad je krenuo u svijet, osvojio brojne nagrade na raznim konkursima, upisao se i s uspjehom završio akademiju u Njemačkoj i evo sada pred nama nekoga tko s tridesetak godina pokazuje sve odlike vrhunskog, zrelog umjetnika oblikovanog po najvišim standardima glazbene kulture svijeta. Samo mala digresija – i Sanel i svi drugi učenici Predraga Stankovića sa svojim se profesorom svakog ljeta sakupe u jednom selu blizu Tuzle i drže vrhunske radionice, a novi susret s njim bit će upriličen na ovogodišnjem izdanju SVEM-a.

Redžićev novi CD Journey, izašao za beogradsku etiketu “Muiltimedia” koncem prošle godine, sat je čiste, nepatvorene ljepote ili, što bi rekao pokojni Pimpek, “teče k’o mlijeko kroz grlo”. Redžić je, naravno, okrenut standardnom repertoaru za klasičnu gitaru, njemu leži nježna melodija velikih španjolskih skladatelja za gitaru, pa su tu tri izvedbe prvo onih najpoznatijih Francisca Tarrege (Fantazija i tema iz Travijate), te Manuela de Falle (Homenaje Le Tombeau de Claude Debussy) , te manje znanog, ali dosta izvođenog Dionisia Aguarda Tri briljantna rondoa op. 2 i Andante i Rondo broj 2, u kojima naš Tuzlak pokazuje zašto je jedan od najboljih – briljantna tehnička sprema tek je platforma za glazbenu fantaziju i nadogradnju tih znanih djela u nešto što je neprolazno lijepo.

Ona slijedi i jedno suvremeno djelo stanovitog Nuccija D'Angela, Dvije lidijske kancone, gdje se premeće u nekoga kome suvremeniji zvuci i tretman klasične gitare nisu strani. Na koncu dolazi, jelte, šećer: Sanel Redžić sam će aranžirati poznatu Partitu BWV 1004 neprelaznog Johana Sebastiana Bacha, očito i njemu možda najdražeg skladatelja, što se napokon da zapaziti i ako se prati njegovo sistematično pojavljivanje na YouTubeu i ostalim društvenim mrežama na kojima je položio sijaset sjajnih snimaka, napravljenih ponajviše po malim crkvama i koncertnim dvoranama.

Bach je, naravno, kompleksan, njegova gradnja skladbi zapletena, polifonija izražena, ali Sanel Redžić tu kao da želi pokazati – ma nije to ništa – i vodi nas kroz zapletene labirinte glazbe tog genijalnog autora s lakoćom i muzikalnošću koja naprosto oduševljava. E, sad, još i ovo: na ovom CD-u Sanel Redžić pojavit će se i u ulozi producenta, na omotnici su slike tuzlanskog slikara Alena Mehmedovića, grafičko oblikovanje također je djelo ruku lokalnih umjetnika. Sve snimano u crkvi Schottenkirche u Erfurtu u Njemačkoj. Ponavljamo, svjetsko a naše.

Kako redovito pratim časopise za klasičnu glazbu, a za klasičnu gitaru posebno, mogu reći da se imena naših junaka pojavljuju redovito u njima, i to uvijek s naglašeno visokim ocjenama. Neka tako i ostane, a već su na pragu nove generacije koje ovima pušu u leđa želeći da i sami skoče tako visoko, kako to s briljantnom lakoćom uspijeva Sanelu Redžiću. A tek mu je 31 godina, da se zna.

Idemo sad na egzotičnu Mallorcu, na kojoj se skrasio trubač, gitarista i kompozitor Miron Rafajlović, nakon što je živio u Kanadi s roditeljima i bratom. U Sarajevu je učio klasičnu gitaru, a kad ga je rat odveo do Kanade (otac Božo bio je vrhunski gimnastičar), zaljubio se u jazz i u trubu, naravno, i završio kao dio orkestra koji prati najpoznatiji cirkus na svijetu Cirque du Soleil. Kad mu je to dosadilo, a – za informaciju – u Sarajevo dolazi redovito, premjestio je svoje aktivnosti prvo u Madrid, a onda i na Mallorcu, te sada odatle djeluje.

Iako ćemo njegovo trubljenje naći na brojnim pločama, koje je mahom snimao u Madridu, njegova su nastojanja išla sigurno za tim da kreira i producira vlastitu glazbu i s vlastitim sastavima. Da kreira glazbu u kojoj će biti i posvećenosti klasičnim vrijednostima jazza, posebno be-bopa i hard-bopa, ali će isto toliko uzimati od latinoameričkih derivata, a nije zaboravio ni na svoje korijene, pa je u sve to upleo i balkanske, da ne kažemo orijentalne elemente.

Kao prvo, Miron Rafajlović sjajan je jazz trubač, ali isto toliko i vrhunski kompozitor i ono što piše za svoj sekstet s kojim se predstavlja na ovoj ploči (samoizdanje s konca 2018. godine) temelji se na najboljim nasadima hard-bopa, s vrhunskim suradnicima koji su očito svi iz Španije. Ali tu su i suradnici, flautista Jorge Pardo, tu je i usna harmonika našeg nedavnog gosta Antonija Serraa, kajon Israela Suareza te, gle čuda, Neya Kaveha Sarvaniana. Ekipa svira snažno i svježe, ponekad malo zasmeta stilska raznolikost, ali ne mari, ovo mu ispadne kao nekakav prospekt što to sve naš trubač, najbolji iz ovih krajeva nakon Duška Gojkovića, može i želi raditi u budućnosti.

Većina je skladbi i aranžmana njegova, osim neizbježne klasike La Fiesta Chicka Coreaa i teme Murder of Don Fanucci velikog talijanskog skladatelja filmske glazbe Nina Rote. A Mirona čekamo da se oglasi u nekom od sarajevskih jazz klubova, što nam je i obećao.

 

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI