Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Selo Dimnići od Srebrenice je udaljeno dvadesetak kilometara. Nekada je ovo selo imalo više od dvjesto stanovnika. Kao i druga srebrenička sela, Dimnići su u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu porušeni, popaljeni, stanovništvo pobijeno ili protjerano. Danas u ovom mjestu žive samo Sabahudin Mehić i Mina Ibrahimović. Sabahudin se u svoj rodni kraj vratio 2001. godine, a Mina prije nekoliko godina.

Sabahudin kaže da je morao vratiti se na svoje. “Imao sam nijet da se vratim i ostvario sam ga. Hvala Bogu, ovo je moje, lijepo mi je. Imam svoju stoku, mačke, pse. Svakog petka odem u Srebrenicu”, govori Sabahudin, koji svakog petka preko brda pješke ide u Srebrenicu na džumu. “Džuma je moja obaveza, a u Srebrenici je najbliža džamija. Samo da bude primljeno kod dragog Allaha, dž. š. Nije meni teško. Treba mi tri sata otprilike. Odmorim u putu, ne žurim. Preko brda ima prečica. Navikao sam. Stavim svoj ruksak na leđa i polahko. U Srebrenicu odem na džumu, a poslije na kahvu s prijateljima, malo se ispričamo, podmirim se šta mi treba i nazad kući.”

Sabahudin na svom putu od Dimnića do Srebrenice nerijetko sretne divlje životinje. Put je dug i obrastao rastinjem. “Susrećem se s divljim svinjama i medvjedima. S njima nema problema jer se svaka divlja životinja plaši čovjeka, samo je ne treba dirati. Ne plašim se ja životinja”, kaže pedesetogodišnji Sabahudin Mehić, koji u srebreničku džamiju nerijetko dolazi prvi, a iz nje odlazi posljednji.

“U povratku krenem iz Srebrenice uzbrdicom k'o uz nos do Pribičevca. Ta uzbrdica je najgora jer mi treba otprilike sat. Onda je lakše, jer od Pribičevca do pod selo sve je ravnica, a do kuće opet velika uzbrdica”, objašnjava Sabahudin, koji je i ratni vojni invalid.

Bavi se stočarstvom i pčelarstvom. Godinama je živio u drvenoj kućici, a zahvaljujući Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i izbjeglice, urađena mu je kuća.

“Koliko imam ovaca, i ne znam tačno, ne brojim. Imam i par koza. Oko stoke ima dosta posla. Valja to sve pripremiti i namiriti. Tokom jeseni napravi se i dosta pekmeza i sirćeta od jabuka. Ove godine bilo je i dosta oraha, tako da sam sakupio više od 200 kilograma”, priča Sabahudin, dodajući da mu vukovi stvaraju mnogo problema. “Prije četiri godine čopor vukova napao mi je ovce i janjad i napravili su mi veliku štetu. Uspio sam obnoviti stado. Prije desetak dana opet su upali vukovi i zaklali 14 ovaca. Vukovi, kad upadnu, naprave haos. Prijavio sam u Opštini nadležnima. Dolazila je komisija, pa se nadam da ću dobiti nadoknadu štete kako bih mogao namiriti što su vukovi poklali.”

Mina Ibrahimović jedina je Sabahudinova komšinica u Dimnićima. Vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik.

Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće.

“Napravila sam dosta pekmeza, sirćeta i soka od jabuka. Osušila sam i oko 200 kilograma šljiva. Dok čuvam ovce i koze, usput kupim orahe. Nakupilo se bogami dosta, ima sigurno 200 kila. Napravila sam i salate dosta. Imam kćerke u Federaciji, pa ću i njima poslati nešto. Dođu one meni ovdje, obraduju me. Ja sam ovdje najrahatnija, u svom, na svom. Nije ono lahko, ali ja volim da radim, tako liječim tugu za mojim sinovima”, kaže Mina.

Tvrdi da posla ima za sve koji hoće da rade. “Čujemo da omladina nema posla. Ima, bolan, ima posla, ima na svakom koraku, samo treba htjeti raditi i znati svašta. Kada bismo očistili naše njive, iskoristili napuštena imanja, obrađivali nezasijane njive, bilo bi puno manje nezaposlenih, a država bi napredovala”, smatra vrijedna Mina Ibrahimović, nadajući se da će zimu provesti u dobrom zdravlju u svojim Dimnićima.