I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde
“Sve ovo ja ne pišem radi sebe, nego zato da moja djeca i moje djece djeca i njihove djece djeca vide i saznaju kako je prolazio kroz život njihov djed ili pradjed ili šukundjed, pa da iz toga uzmu pouku za život, i to kao ozbiljnu pouku, a ne kao šalu”
Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”
“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”
Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim
Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo
Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao
Ova priča, na koju, dakako, nisam nimalo ponosan, bljesnula mi je u glavi poput munje u mrkloj noći tokom nenadanog susreta i razgovora na ulici s kćerkom mog prijatelja. U najkraćem, doživjela je težak emotivni krah i ne zna kako se nositi s tim
Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu
Hajka na Maka započela je godine 1968, izlaskom Starih bosanskih tekstova, Noginim i Vešovićevim odurnim “kritikama” u Licima. Sada je objavom Života, br. 11-12, dobila urnebesni zamah bjesnila mladih jurišnika. Predvodnici su joj sekretar Udruženja pisaca BiH Rajko Nogo i Novica Petković, profesor s Filozofskog fakulteta. Hajka je potkopavala ne samo književni ugled Maka Dizdara i “ostalih oponenata” nego je u pohodu na osvajanje institucija kulture u Sarajevu, putujući po Srbiji i Crnoj Gori, na svakoj svojoj tribini marljivo rušila lažima da u Životu ne može niko objavljivati iz spomenutih republika, karikirajući ga kao “velikog hrvatskog pjesnika”, a Nikolu Martića “kao katoličkog”
