Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><em><strong>Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ</strong></em></p>
<p>Moj negdašnji komšija Kasim, tih i smjeran čovjek, koncem osamdesetih godina, u vrijeme sveopćih sociopolitičkih mijena u bivšoj Jugoslaviji, počeo mi se u našim razgovorima pomalo otvarati, ali zaista pomalo: škrto, oprezno, dozirano, baš kao što to čine oni koji su, od životnih nevolja vareni i pečeni, ljudima, pa čak i svojim bližnjim, odavno prestali vjerovati.</p>
<p>Tako, doznao sam da se kao momčić, sedamnaestogodišnjak, u proljeće 1944. godine priključio partizanskom pokretu, potom, po okončanju rata, dovršio gimnaziju, no kako njegova naglo osiromašena, tačnije opljačkana porodica Kasimovo dalje školovanje nije mogla finansirati, zapošljava se u pošti, u odjel za računovodstvo, i ubrzo počinje upadati u najprije sitne, a zatim sve krupnije probleme. Razlog: razmišljao je svojom glavom i prezirao nepravdu.</p>
<p>– O kakvim je problemima riječ? Šta si konkretno napravio ili neko tebi – upitah ga jednom.</p>
<p>– Duga priča. Kasnije sam otišao u Njemačku – neodređeno će.</p>
<p>– Dobro, to znam, ali šta je uvjetovalo tvoj odlazak u Njemačku?</p>
<p>– Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi.</p>
<p>Ovaj, opet, navalio k’o sivonja, znaš već zbog čega, a bilo je tu i prijetnji otkazom, raznih ucjenjivanja i tako… I, jednog dana, sva u očajanju, Safija mi se povjerila, sve mi je ispričala. Odmah odem kod njega. Najprije ga lijepo zamolim da ženu ostavi na miru, pa kako nije pomoglo, svašta mu nagovorim, bolje da ne pričam šta, pa kako ni to nije pomoglo, onako u mladalačkoj, nepromišljenoj huji, spucam ga u poganu njušku i povalim na patos. Koliko teško sam ga povrijedio, ne znam. Ali, znao sam šta me čeka i, ne časeći časa, zbrisao sam. Eh, sad, ima i oko toga puno… Pazi, to je poratno vrijeme, opasno, preopasno, za takav incident išlo se na robiju, Jugoslavija je bila zatvorena, totalitarna država, a ja putujem u Ljubljanu i dalje, ilegalno, prema Austriji. Mogao sam stotinu puta biti uhapšen, ali, eto, nisam. Imao sam sreće. Tako je to bilo.</p>
<p>– Kako ti je bilo u Njemačkoj?</p>
<p>– Onako. Što se posla tiče, sve je bilo u redu, a i jezik sam brzo savladao, ali… Ma, čudni su, brate, ti Nijemci! Bespogovorno su poslušni, kao da ništa u glavi nemaju. Kad bi im neko naredio da skinu gaće i čučnu, svi bi to bez riječi učinili. Nikako to nisam mogao shvatiti i nikako mi taj i takav ambijent nije odgovarao, ali nejse, da skratim. Helem, a bila je to treća godina mog egzila, dođe meni telegram iz Tuzle, nepotpisan. Naravno, odmah mi je bilo jasno da sam razotkriven, lociran, praćen i da je posrijedi policijska spletka. A, koliko se sjećam, u telegramu je pisalo: “Majka je sinoć umrla. Dženaza je u ponedjeljak. Niko ne očekuje da se pojaviš i niko ti zbog toga neće zamjeriti. Svjesni smo tvog stanja. Moraš ovo izdržati. Nadam se da ćemo se sresti u boljim okolnostima. Čuvaj se. Pozdrav.”</p>
<p>Ipak, da bih bio sasvim siguran, javio sam se nekolicini bliskih prijatelja u Jugoslaviji, naravno, ne telefonom, a kako nije ni bitno, i zamolio ih da to provjere. Nažalost, svi izvori potvrđivali su tačnost informacije. Odmah sam se počeo spremati, pa kud puklo da puklo. Rijetkim prijateljima i kolegama nisam se javio. Svi bi mi rekli da je to ludost i šta sve ne, a takvo šta nije mi trebalo, znao sam to i sam. U Jugoslaviju sam ušao bez ikakvih problema, pasoš koji sam imao bio je važeći ili sam barem ja tako mislio. Po dolasku u Tuzlu, sasvim očekivano, jer moju adresu nisu znali, doznao sam da mi niko od sestara ili rodbine nije poslao obavijest o majčinoj smrti, naprotiv, svi su se čudili otkud ja uopće tu. Na dženazi je bilo malo ljudi: najuža rodbina i nekoliko starih komšija.</p>
<p>U mezarju sam uočio dva agenta, ostali su pokrivali izlaze i netremice gledali u mene. Na neki čudan način bio sam im zahvalan. Mogli su me uhapsiti odmah, na granici, ali nisu, makar je toliko ljudskosti bilo u njima. Sačekali su da se obred dženaze završi i uhapsili me. Dok smo koračali ka autu, jedan od agenata tiho mi je rekao da se divi mojoj hrabrosti i da, za razliku od kolega, zna da sam se svjesno, a ne na prevaru vratio u Jugoslaviju. Nisam ništa rekao, nije se imalo šta reći. Eh, sad, da te ne gnjavim, preskočio bih priču o pritvoru, nebrojenim ispitivanjima, verbalnom i fizičkom maltretiranju, potpisivanju lažnih iskaza…</p>
<p>Ukratko, osuđen sam na četiri godine strogog zatvora. Dvije godine odrobijao sam u Zenici, a ostatak u Sarajevu i Tuzli. Sjećam se, kad su me prebacivali iz Zenice u Sarajevo, gledao sam kroz uzani rešetkasti prozor u ogoljela i sivom maglom poklopljena brda. Čuvari koji su sjedili pored mene opušteno su razgovarali, pušili, smijali se i tad, u tom polumračnom vozilu, na putu prema novom kazamatu osjetio sam neopisivu tugu i, mada sam pokušao, navalu suza nisam uspio zaustaviti, klizile su niz lice kao potočići i natapale mi krilo. Eto, tako! Nego, ovdje se opasno kuha. Nije dobro i, bojim se, bit će svašta. Šta si naumio?</p>
<p>– Ništa. Neću bježati, neću se skrivati, bit će što mora biti.</p>
<p>– Ti baš isto k’o i ja nekad?</p>
<p>– Ne baš isto, ali neka bude.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
VRAĆANJE RUKOPISA I POTISKIVANJE NA MARGINUSljedeći članak
Nije život što i polje prijećiPROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
-
vlahomlat 25.02.2020.Odgovori
Odlocno! Treba pisati o svim ponizenjima Bosnjaka u srboslaviji i prestati sa idealizovanjem srbo-boljsevizma, titoizma i srboslovenstva. i prvu i drugu srboslaviju su srbi pravili sebi po svojoj zelji i po svojim arsinima i onako kako je njima odgovaralo. Ja sam bio dijete 70tih godina i dobro pamtim taj period nacionalnog ponizavanja i ekonomske bijede. Mome djedi su partizano-cetnici ubili dva brata krampom 1945 godine a djed je bio vezan zicom ali je ipak prezivio. Djed kaze da su njegovoj braci tzv partizani srbi komsije odbili noge krampom i cekali da umru polako i u mukama.
KOMENTARI