fbpx

Kultura

Gotovo stotinu godina od srpske su javnosti skrivane Ramazanske večeri Branislava Nušića, pripovijetke koje je najznamenitiji komediograf epohe realizma napisao 1898. godine, za vrijeme svog diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini. U tim gradovima proveo je preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima, a iz posvete u uvodu knjige izdane u Beogradu 1922. godine saznajemo da su pripovijetke vjerovatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj i Makedoniji

: Međunarodni naučni simpozij “Nakšibendizam u Bosni” ugostio je ugledne nakšibendijske šejhove, akademske radnike i prominentne istraživače nakšibendijskog tarikata iz Bosne i Hercegovine, Turske i Makedonije. Bila je to prilika da se skrene pažnja na znamenite sufije i bogato nakšibendijsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini, kako ono materijalno, u formi tekija, turbeta i vakufa, tako i nematerijalno, realizirano u pisanoj tradiciji

Iracionalna i neobjašnjiva agresija mladih ljudi postala je s vremenom svakodnevicom na balkanskim prostorima, a uslijedili su i pojedinačni slučajevi stravičnih ubistava i samoubistava uzrokovanih maloljetničkim nasiljem. Možda najtačnije i najdetaljnije prikaze drastičnog porasta maloljetničkog nasilja u regionalnim društvima ponudio je film, nerijetko definirajući i glavne uzroke tog porasta – ratna ostavština, nacionalizam, siromaštvo, besperspektivnost, te višak slobodnog vremena često ispunjenog dosadom i osjećajem potpunog beznađa

Svjedočanstva savremenika, onih koji su sazrijevali i oblikovali se u istom vremenu, neprocjenjiva su u razumijevanju rada nedavno preminulog akademika i slikara Affana Ramića. Za čitaoce Stava, prvih susreta koji su kasnije utjecali na djelo majstora kista, prisjetio se istaknuti bosanskohercegovački historičar umjetnosti i likovni kritičar prof. dr. Ibrahim Krzović

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

Politika ne mari za to što u prvom osmanskom popisu Bosne iz 1468/69. godine nije bilo institucionalnog pravoslavlja, ali nauka je kriva što taj popis nikad nije valoriziran kako treba, čak nije dobio ni prikaz kakav zaslužuje. To je konformizam povjesničara, izbjegavanje priče o jednom vrlo kompleksnom problemu bez čijeg se ispravnog situiranja u našoj prošlosti ne može očekivati ni relaksiranje odnosa u sadašnjosti i budućnosti

Nasko Budimlić jedan je od najvećih i najvažnijih bh. muzičara. Član Divljih jagoda, profesor klasične gitare, koautor projekta “Tri hafiza” i vlasnik muzičke škole u Münchenu, u kojem živi od početka agresije na BiH. Nasko Budimlić (56) govori za Stav, što je prvi njegov veliki intervju nakon skoro dvije decenije

Zašto je jedan od najvažnijih izdavačkih projekata decenije u zapećku i šta nam svjedočanstvo drevnog spisa Muhameda Hevaija Uskufija, koji se čuva na dalekom sjeveru, može reći o nama?