“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”
Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika
Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke
Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.
Jednog petka ujutro u kancelariju mi je došao gospodin Berg sa svojim bosanskim prijateljima i domaćinima. Imao je neočekivanu zamolbu – želio je javno prihvatiti islam. Rekao je da mu je želja da to bude još danas, pred džumu
15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata
Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno
Prava je istina da su kritike uglavnom ideološki obojene i da dolaze od onih koji se najviše vole baviti identitarnim temama, posebno obrazovanjem, kao poljem “putem kojeg se može utjecati na svjetonazore”.
Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol
Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih
