Žena izađe iz dnevnog boravka i brzo se vrati. Nosila je jednu plavu potkošulju s čipkastim obrubom. Ovu potkošulju, posebnu dizajniranu za veliki stomak, kupila joj je majka kad je bila u osmom mjesecu trudnoće. “Hajd makar probaj, neće ti ništa biti”, veselo ga je uvjeravala supruga. Navukao je potkošulju, duboko otpuhujući. Kao skrojena za njega! Čipke su izgledale nekako neskladno i, naravno, gotovo perverzno na njegovim maljavim prsima
 jer je bio džunup. Kasnije ga je Poslanik upitao zašto ga je onomad izbjegao, a kada mu je ovaj saopćio razloge, Poslanik je kazao da “vjernik ne može biti nečist”.</p>
<p>Dok je preturao ovaj hadis po glavi, u Jasminovo auto zabi se jedan pobješnjeli džip koji je jurio iz bočne ulice hvatajući prve treptaje crvenog svjetla na semaforu. Udar je bio toliko jak da je Jasmin preselio na licu mjesta. Znam da ste šokirani ovom nesrećom, ali smrt u ovakvim slučajevima uglavnom iznenadi ne pružajući nam nikakva dodatna tumačenja.</p>
<p>Šta se dalje događalo, nema potrebe detaljno prepričavati: saobraćajna pometnja, vriska vozača džipa, rotacije, sirene. Već je sutradan Jasmin ležao na teneširu lokalne gasulhane, a efendija, s kojim Jasmin nikad nije bio u dobrim odnosima i s kojim se nekoliko puta čak javno sporječkao, upravo je s pomoćnikom ulazio u gasulhanu, obuven u duboke gumene čizme i s keceljom od prsa nadolje. Vidjevši mejita na teniširu, efendija duboko i tužno uzdahnu, reče tiho “la havle la kuvvete illa billah” i pokaza pomoćniku na šlauf. Krenuše da raspremaju mejita kad se ispod krvave plave košulje ukaza čipkasta potkošulja poput tartufa u mrkom labirintu zemlje, poput lokvanja ispod trske i šiblja.</p>
<p>“Ko bi rekao”, pomisli efendija i zatvori Jasminu oči – ni kao prijatelj, ni kao dušmanin, već kao neko ko na šalteru gasi svjetlo u gasulhani.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
David Kamhi: U ideji su Bosne spas i izlazSljedeći članak
Američki san logoraša Omarske
