Iako samoubilačko nasilje ne odnosi tako mnogo života kao uobičajeni rat, ljudi reagiraju s neuporedivo većom stravom, možda zbog toga što i ubica također umire
. Mogu biti žrtvovani, ali ne i ubijeni, prema ajetu: “I ne recite za one koji budu ubijeni na Allahovom putu: ‘Mrtvi su!’ Ne! Oni su živi ali vi to ne znate.” (<em>Al-Baqara</em>, 154)</p>
<p>Neki politički teoretičari samoubilačke operacije smještaju u kontekst duge historije nasilja: pretkolonijalna represija, kolonijalno nasilje, ratovi za dekolonijalizaciju, brutalnost diktatorskih režima i, napokon, specifično nasilje izraelskog režima. Kumulativni efekt historijskog nasilja uzrokovao je spomenutu pojavu.</p>
<p>Ono što je za Asada problematično kod svih ovih teorija o samoubilačkom nasilju jeste opasnost da „složena povijest građanskog rata bude reducirana na metaforu suicida i izjednačena sa stvarnim suicidom palestinskih militanata ─ a oba su prisutna kao izraz islamske kulture smrti.“</p>
<p>Robert Pape, politički znanstvenik, godinama je pravio bazu podataka samoubilačkih napada (koji čine samo 3% svih terorističkih radnji) širom svijeta u periodu od 1980. do 2001: ukupno 188 slučajeva. Uključio je svaki slučaj u kojem je najmanje jedan terorist ubio sebe pokušavajući ubiti druge, dok nije tretirao one slučajeve koje je sponzorirala određena nacionalna vlada, kao u slučaju Sjeverne Koreje protiv Južne. Statistika je pokazala malo veze između samoubilačkog terorizma i islamskog fundamentalizma ili bilo koje druge religije.</p>
<p>Štaviše, vodeća grupa u samoubilačkim napadima jesu Tamilski tigrovi na Šri Lanki, marksističko-lenjinistička skupina čiji članovi potiču iz hinduističkih porodica koje se protive religiji. Ono što je zajedničko za sve samoubilačke terorističke kampanje jeste, primjećuje Pape, specifični sekularni i strateški cilj. Religija je rijetko ključni uzrok, iako se često koristi kao oruđe u ovim slučajevima. U abrahamovskim religijama samoubistvo (kao jedinstveni čin slobode) jeste grijeh zato što Bog negira čovjekovo pravo da sebi oduzme život.</p>
<p>Iako samoubilačko nasilje ne odnosi tako mnogo života kao uobičajeni rat, ljudi reagiraju s neuporedivo većom stravom, možda zbog toga što i ubica također umire. Zato miroljubivi, poslovni, <em>o-sebi-pri-sebi</em> ljudi, izražavaju takav užas pred vizuelnim reprezentacijama samoubilačkog nasilja. Možda se, raspravljajući o samoubilačkom fenomenu, trebamo zapitati o biti užasa koji se može razviti u samu formu postojanja.</p>
<p>Samoubilačko nasilje nikad ne ostaje nekažnjeno. Kako, kad su ubice već mrtve? Još jedan od paradoksa fenomena.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bošnjaci nestaju iz RS-a, Srbi iz FBiH, a Hrvati iz cijele BiHSljedeći članak
POSLJEDNJI POSLANIKOV TURBEDAR
