“Unatoč tome što je bio teško ranjen, prilično se muški nosio. Nije uopće ječao i nije klonuo duhom. Samo nas je molio da izdržimo. Kaže: ‘Komandire, ne dozvoli samo da prođu ovuda, da ne bude da smo uzalud krvarili. A za mene se ne sikiraj ništa, ja sam najmanji problem’”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Skoro svaki borac ima neku ratnu priču, podvig ili junaštvo koji ga izdvajaju od drugih saboraca i koji mu osiguravaju zaslužno mjesto, ako ne u pisanoj historiji, a ono zasigurno u zavičajnim pričama i usmenim predanjima. Po svojoj ratnoj priči, tačnije nesvakidašnjem vojničkom podvigu u 505. brigadi, ostao je upamćen i Safet Mustafić, u narodu poznatiji po nadimku Kanta, koji je vlastitom snalažljivošću bačenu neprijateljsku bombu među njegove saborce prije nego je eksplodirala uspio vratiti nazad na neprijateljske položaje. Kako se ove godine navršava 25 godina od njegove smrti, prilika je to da se navedeno herojstvo, ali i cjelokupni ratni put rahmetli Safeta na prikladan način trajno ovjekovječi.

Safet Mustafić Kanta rodio se 24. decembra 1969. godine u Bužimu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Srednju mješovitu u Bosanskoj Krupi. Vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji služio je u Somboru. Nije bio oženjen niti zaposlen. Poginuo je 13. jula 1994. godine u rejonu Brkića Koplja kod Velike Kladuše. U trenutku pogibije bio je komandir Prvog voda u Drugoj četi Jurišnog bataljona 505. viteške brigade. Nagrađivan je od komandanta brigade i komandanta Petog korpusa. Nosilac je najvišeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”, a posthumno je 12. januara 1996. godine dobio čin natporučnika.

RATNI PUT

Početkom rata Safet Mustafić bio je pripadnik Prvog odreda, koji je formiranjem brigade 15. augusta 1992. godine prerastao u Prvi bataljon. Tu je bio u ulozi vojnika, potom na poziciji komandira odjeljenja, a nešto poslije i komandira voda. Nakon što je 19. decembra 1993. godine oformljen Jurišni bataljon, prelazi u njega s velikim brojem saboraca. Tu je sve do pogibije bio u četi pod komandom Jasmina Veladžića Špire.

Prvo postrojavanje u sklopu Jurišnog bataljona Mustafić je imao 6. februara 1994. godine, u vrijeme kad je 505. brigada bila najjača, bilo da je riječ o ljudstvu, bilo da je riječ o starješinskom kadru. Sa svojom jedinicom obišao je skoro sva ratišta Bihaćkog okruga, aktivno učestvujući u gotovo svim važnijim akcijama. Posebnu ulogu odigrao je u akciji “Munja ’93”.

Komandir čete u Prvom, a poslije i u Jurišnom bataljonu Asim Bajrić skoro od početka rata pa sve do vlastitog ranjavanja bio je Mustafiću nadređeni starješina.

“Safet Mustafić se kao dobrovoljac vrlo rano uključio u Teritorijalnu odbranu. U startu je bio dio prvog bužimskog voda koji je vodio Šehrizad Šarić. Kasnije sam ja preuzeo vod u kojem je Safet bio komandir odjeljenja. Uglavnom, on je prošao sva ratišta, od Krupe, preko Ravnica, Lohovskih Brda i Grabeža, zatim ‘Munje ’93’, pa Zborišta, Stabandže, Todorova, Golubovića, i drugih, sve do pogibije na Brkića Koplju. Bio je veliki veseljak, ali ono što je mnogo bitnije, u vojnom smislu, bio je dobar ‘klikeraš’ jer je u nekoliko slučajeva majstorski reagirao na ono što je zadesilo njega i njegove saborce. Dobro je poznata situacija s Kedića Glavice, kada je neprijateljska bomba pala u njegovoj blizini, pa ju je on promptno vratio nazad. Safet je uvijek zračio pozitivnom energijom, uvijek je bio veseo i nasmijan, a bio je izuzetno hrabar borac. Dobro se sjećam posljednjeg susreta, kada su ga povezli u bolnicu. Ja sam tad bio van stroja jer sam ranjen nekoliko dana ranije. I taj sam dan s rahmetli Husnijom Šahinovićem Hunjom išao u obilazak linije. U zaprežnim kolima su ga vozili. Bio je sav u zavojima. Samo mi je rekao: ‘Sine, ne dajte im da prođu’, misleći na neprijateljske jedinice”, prisjeća se Bajrić.

I pomoćnik komandanta brigade Zijad Nanić potvrđuje da je Safet Mustafić bio izuzetno hrabar momak, koji se vrlo rano uključio u rat dajući veliki doprinos odbrani. “U početku je bio jedan od osamdesetak dobrovoljaca koji su činili prvi bužimski vod. Taj vod, koji je po svojoj brojnosti ustvari više ličio na četu, vodio je rahmetli Šaran, a bio je popunjen borcima iz mjesne zajednice Bužim, počev od naselja Nanići do Pomajdena. Poslije je Safet postavljen za komandira odjeljenja, pa komandira voda. Važio je za komandira koji je kontrolirao svoje odjeljenje i vod i kojeg su uvažavali njegovi saborci. Momak koji je bio jasno opredijeljen kad je u pitanju borba. Ta opredijeljenost posebno je došla do izražaja kada je nastupila tzv. autonomija. Kod njega nije bilo truna dileme o tom u početku vrlo osjetljivom pitanju. Njemu je bilo svejedno je li trebao ići na liniju prema četnicima ili prema autonomašima. Bio je jedan od komandira kojeg su cijenili svi u komandi. Starješine su ga voljele, jer kad on primi zadatak, nije se niko sikirao hoće li ga izvršiti. Ja sam često na isturenim komandnim mjestima imao priliku komandovati dok je on bio na terenu. Bio sam blizu kada je teško ranjen i ispratio sam ga iz Todorova za Bihać. S njim je bio ranjen i Samir Pilić. Kanta je bio sav ‘izrešetan’ od gelera, pa su ga umotali u zavoje od vrata do nožnih prstiju. Unatoč svemu, dobro se držao i nije pokazivao da ga boli. Po njegovom ponašanju uopće se nije moglo slutiti da će sve završiti tako tragično. Međutim, na kraju se dogodilo ono najgore”, priča Nanić.

BORBE NA BRKIĆA KOPLJU

Pomoćnik komandira Druge čete Jurišnog bataljona Jasmin Veladžić Špiro bio je u neposrednoj blizini kada je Safet teško ranjen. “Safet je tih dana na poziciji komandira Prvog voda zamijenio Hasana Ičanovića Hansa. U jednoj od akcija teško je ranjen od granate na Brkića Koplju kod Velike Kladuše. Bio sam u njegovoj blizini kad se to desilo. Tih dana su se vodile žestoke borbe. Neprijateljske jedinice imale su ogromnu nadmoć u svim vrstama naoružanja i u radiovezi. Safet je ranjen u leđa i baš je puno krvario. Nažalost, iste je večeri podlegao ranama u bolnici u Bihaću. Nekoliko dana smo skupa bili na tom dijelu ratišta, gdje je naša četa bila u pripravnosti. Dva-tri dana prije Safetovog ranjavanja sudjelovali smo u vraćanju izgubljenih položaja. Tu je pokazao veliku snalažljivost. U toj akciji njegovo odjeljenje išlo je desno, a ja sam sa svojim momcima išao pravo prema Brkića Koplju. Nakon nekog vremena, poručio mi je radiovezom da ‘pristavim kantu kahve’, a da će on doći dok obavi zadatak. To je bila šifra da još nije oslobodio dio prema kojem je krenuo sa svojim borcima. S druge strane linije, preko prislušnih aparata, to je neprijatelj pogrešno razumio pa su krenuli bombardirati dio linije na kojem su i dalje bile njihove snage. U tom su granatiranju ubili i ranili dosta svojih saboraca. Malo poslije, Safet se sa svojima samo ušetao na to područje i zauzeo položaje. Tu su pronašli nekoliko poginulih neprijateljskih vojnika, a i značajne količine naoružanja”, priča Veladžić.

U sjećanju su mu urezane posljednje Safetove riječi nakon teškog ranjavanja, kada ih je bodrio da ne posustanu i da njegova krv ne bude džaba prolivena. “Taj dan su bile velike borbe – prsa u prsa. Safeta je ranila granata. Nakon što nam je putem radiouređaja javio da je ranjen, pritekli smo mu u pomoć. Unatoč tome što je bio teško ranjen, prilično se muški nosio. Nije uopće ječao i nije klonuo duhom. Samo nas je molio da izdržimo. Kaže: ‘Komandire, ne dozvoli samo da prođu ovuda, da ne bude da smo uzalud krvarili. A za mene se ne sikiraj ništa, ja sam najmanji problem.’ Bio je pravi pozitivac i na sve je uvijek gledao s velikim optimizmom. Nikad se od njega nije moglo čuti nešto ružno i negativno. Onda, on je bio zabavan i simpatičan, fizički dosta lijep, s crnom i gustom kosom. Malo koja djevojka se ne bi zaljubila u njega. Ne mogu prežaliti što nisam bio u prilici otići na njegovu dženazu, jer smo taj dan zbog velikih borbi morali ostati na liniji”, sjeća se Veladžić.

VRAĆANJE NEPRIJATELJSKE BOMBE

Ferid Mustafić bio je sa Safetom kada je ovaj izveo svoj čuveni podvig s neprijateljskom bombom.

“U vrijeme ‘Munje 93’ Semo Čaušević odveo je našu grupu pod sami vrh Kedića Glavice, gdje smo bili svega desetak metara ispod neprijateljskih rovova i zemunica. U našoj grupi, osim Seme i Kante, bili su i Fehim Pilić, Huse Čaušević, Mujo Nanić i još neki. Kad je krenula akcija, u obostranoj razmjeni vatre jedna je bomba pala među nas. Prije nego je eksplodirala, Kanta ju je zgrabio i vratio u četnički rov. I hem što je spasio nas nekoliko koji bismo zasigurno ili izginuli ili bili teško ranjeni, tim je potezom nanio prilične gubitke neprijatelju. O tom se njegovom potezu dugo pričalo.”

Osim Ferida, u Kantinoj grupi, koja je sudjelovala u borbama na Kedića Glavici, bio je i Semo Čaušević.

“U trenutku otpočinjanja akcije na Kedića Glavici naša grupa bila je jedva desetak metara ispod neprijateljskog rova. Kad su naši udarili na položaje na Nikolićki i kod banjanske škole, iznad položaja naše grupe otpočela je žestoka paljba. Neprijateljski vojnici nisu nas još bili uočili, ali su pucali i bacali bombe iz straha da im ko ne bi prišao. Kad smo otvorili vatru, oni su se povukli u borbeni rov koji je dominirao tom kotom i stali nas zasipati ručnim bombama. Te su bombe zbog velike strmine većinom padale i aktivirale se iza, tj. ispod nas. Unatoč brojnim pokušajima, zbog izuzetnog nagiba bilo nam je teško prebaciti bombe preko njihovog grudobrana. Čak su nam se i naše bombe kotrljale nazad. U toj su gunguli rahmetli Kanta i još nekoliko boraca uspjeli izaći desno i skoro u visinu rova zatvoriti četnike puščanom vatrom. Tako da su četnici počeli izbacivati bombe napamet prema njima, koji su sada bili na ravnijem terenu. Jednu od tih bombi, koja je pala skoro na njega, rahmetli Kanta uspio je zgrabiti i baciti je nazad. Na našu sreću ubacio ju je pravo u njihov rov, nakon čega smo pod vatrom izletjeli na njihov grudobran i Kedića glavica bila je oslobođena. U tom rovu poginula su četiri četnika, a ostali su pobjegli. Nevjerovatno je da od tih silnih bombi nitko od nas nije ni grecnut. Samo Bog Svevišnji u tom trenutku dao je takvu prisebnost rahmetli Kanti, da, takorekuć, ulovi neprijateljsku bombu i vrati je odakle je došla. Svi smo se mi ostali izmicali bombama koje su letjele prema nama. Da nije bilo tog slučaja, nisam siguran da bismo uspjeli obaviti zadatak jer nas je većina svoje zalihe bombi već bila potrošila”, prisjeća se Čaušević detaljno cijelog događaja.

OMILJENA LIČNOST I KAO PRIJATELJ I KAO BORAC

Kod većine saboraca Mustafić je ostao upamćen kao veliki patriota, izuzetne hrabrosti i snalažljivosti. Zbog svoje vesele naravi, bio je jedan od najomiljenijih boraca i starješina u brigadi. U najtežim trenucima borbe s dvije agresorske vojske poticao je i ohrabrivao svakog saborca riječima: “Lahko ćemo, mili.” Posljednje riječi koje je kazao svojim saborcima, dok su ga teško ranjenog previjali, bile su: “Ne dajte autonomašima da prođu.”

Ostao je upamćen kao odgovoran i brižan sin, odan i privržen porodici. Bio je izuzetno društven, zainteresiran za sport, ali i za učenje. Stalno je isticao odgovornost vlastite generacije za budućnost i opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.

Semo Čaušević poznavao se s Kantom i intenzivno družio još od najranije mladosti. Zajedno su završili osnovnu školu pohađajući isti razred. “On je bio stariji od moje generacije jer je prvi razred prekinuo zbog loma noge, pa je s nama naredne godine nastavio školovanje. Inače je bio odličan učenik i osoba s nevjerovatnom pozitivnom energijom koju je širio na cijelo društvo oko sebe. U svemu je vidio samo pozitivne stvari. Bio je vječito nasmijan i raspoložen za šalu. Volio je fudbal. Niko iz generacije nije imao tako jak i precizan šut glavom kao on. Danas kad pomislim na njega bude mi se dvojaka osjećanja. Prvo mi se oči navlaže, a onda mi se odjednom navuče blagi osmijeh na lice. Jednostavno, Kanta je bio zarazan sa svojim pozitivnim i veselim pristupom prema svima. Nadam se da će biti počašćen šehidskom nagradom”, svoje kazivanje završava Čaušević.