Bosna i Hercegovina od svog osamostaljenja ima ogromne probleme sa susjednim državama kada su u pitanju njena pomorska prava i morske granice. Jedan od najvećih nedavna je najava početka gradnje Pelješkog mosta. Nakon što je prije nekoliko dana donesena arbitražna odluka u sporu između Slovenije i Hrvatske, postalo je jasno kako i BiH ima pravo dobiti priključni koridor do otvorenog mora. Isti onakav kakav je dobila i Slovenija. S druge strane, prema međunarodnom pravu, ali i prema suštini te arbitražne odluke, postaje jasno kako je Pelješki most potpuno nelegalan projekt

Arbitraža u sporu između Slovenije i Hrvatske okončana je 29. juna ove godine. Za Sloveniju je najvažnije da joj je Arbitražni sud odredio morsko područje, priključni koridor i poveznicu s otvorenim morem širine 2,5 i dužine 12 nautičkih milja, koji ima isti status i slobodni režim plovidbe kao otvoreno more, odnosno međunarodne vode. Njime Slovenija, ali i sve ostale države svijeta, ostvare nesmetanu, neograničenu slobodnu komunikaciju svih vrsta plovila, prelijetanje aviona, polaganje podmorskih kabela iz slovenskih teritorijalnih voda do otvorenog mora. Pri tome ovaj priključni koridor i sloboda komunikacije i plovidbe ne mogu biti ni ukinuti ni obustavljeni od strane Hrvatske. To je “slobodna komunikacija”.

SUVERENITET POMORSKE DRŽAVE

Arbitražni sud nije za Sloveniju odredio režim “neškodljivog prolaza” do otvorenog mora kao što Hrvatska predlaže i za Sloveniju i za BiH, a koji bi podrazumijevao da Hrvatska ima pravo kontrole, uhićenja, privođenja i primjenu prisile na priključnom koridoru. Arbitražna odluka ograničila je hrvatski suverenitet i zabranjuje joj da na ovom koridoru primjenjuje metode prisile. Dakle, da kontrolira, ograničava, uhićuje ili intervenira prema slovenskim i drugim sudionicima u prometu. Zašto je ovo ograničavanje hrvatskog suvereniteta na priključnom koridoru toliko važno i za Sloveniju i za BiH kao pomorsku državu? Zato jer pomorska država ne smije biti podložna suverenitetu druge države na svom putu do otvorenog mora.

Na priključnom koridoru do otvorenog mora Hrvatska ne smije ograničavati slobodnu komunikaciju ni Slovenije ni BiH niti bilo koje druge države. Upravo je obrnuto. Potrebno je ograničiti suverenitet Hrvatske kako ona ne bi mogla kontrolirati, prisiljavati i ograničavati druge države na putu do otvorenog mora. To, također, znači da most za Pelješac, koji bi ograničavao BiH na putu do otvorenog mora, ne smije biti izgrađen. BiH ne smije ni po koju cijenu prihvatiti “neškodljivi prolaz” jer bi se time svjesno potčinila suverenitetu Hrvatske, koja je već dobro razradila primjene metode kontrole, ograničavanja i primjenu prisile, posebno kroz svoje unutarnje vode. Nema nikakve sumnje da bi ih najdosljednije primjenjivala upravo prema BiH, a i već i sad ih uveliko primjenjuje. BiH, poput Slovenije, mora zahtijevati priključni koridor do otvorenog mora u kojem će važiti režim neograničene “slobodne komunikacije”, što znači da tu ne smije biti nikakvog Pelješkog mosta. BiH nikad ne bi smjela dospjeti u potpuno okruženje u kakvom je bila između 1991. i 1995. godine. Uvijek mora imati slobodan prolaz do otvorenog mora koji predstavlja sigurna vrata snabdijevanja i opskrbe.

Pelješki most nije prihvatljiv za BiH niti je “neškodljivi prolaz” zadovoljavajuće rješenje za izlaz, odnosno priključak BiH na otvoreno more. Arbitražna odluka u slučaju Slovenije na osnovu međunarodnog prava tvrdi sasvim suprotno od toga. “Neškodljiv prolaz” ograničavajući je i restriktivan, pa je i iz tog razloga jasno da će Pelješki most kao kopnena građevina i politički projekt proširenja hrvatskog suvereniteta na BiH fizički presjeći priključni koridor BiH s otvorenim morem. Most će biti dokaz nemogućnosti provedbe “slobodne plovidbe i komunikacije” i nemogućnosti praktičnog funkcioniranja priključnog koridora. Na taj bi način BiH izgubila karakteristike pomorske države.

UDAR NA BiH

Nekadašnje jugoslavenske republike Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, kao sadašnje obalne države Jadranskog mora i kao nasljednice SFRJ, shodno svom geografskom položaju, naslijedile su morsku obalu i cjelovito obalno more i njima pripadajuće morske pojaseve, sva pomorska prava, kao i neograničeno pravo pristupa otvorenom moru te sva prava i obaveze iz međunarodnih ugovora zajedničke države. Raspadom SFRJ bilo je potrebno zajednički i pravedno odrediti razgraničenje na moru, imajući u vidu i pristup otvorenom moru, za sve četiri države.

Ipak, pravedno razgraničenje nije se dogodilo. Štaviše, čak imamo i nasrtaje na suverenitet i suverena prava na moru BiH, i to u obliku najavljene gradnje mosta Komarna – Pelješac, koji je nasilan politički projekt susjedne države, planiran na nizu prevara i pogrešnih tumačenja pomorskog prava s ciljem da BiH pretvori od pomorske u de facto kopnenu državu, te da i na taj način blokira bh. primorje i tako stvori preduvjete za potiskivanje BiH od morske obale, što i jeste bio jedan od ratnih ciljeva.

Kopnene granice između republika postale su nakon osamostaljenja međunarodno priznate granice novih država. Granice na moru između republika nikada nisu postojale, a jurisdikciju na moru vršile su savezne vlasti. SFRJ je 1965. godine povukla “ravne polazne crte” i tako odredila jugoslavenske unutarnje vode, a 12 nautičkih milja od “ravnih polaznih crta” u smjeru prema otvorenom moru bile su jugoslavenske teritorijalne vode. Sve ostale vode, od teritorijalnih voda pa sve do morske granice s Italijom, smatrane su otvorenim morem koje se, prema međunarodnom pravu, naziva međunarodnim vodama.

Prema međunarodnom pravu, nijedna država ne može jednostrano ili silom nametati granice na moru jer je to zabranjeno Poveljom UN-a, niti može jednostrano proglasiti, odnosno prisvajati dijelove mora svojim. O pravednom razgraničenju potrebno je postići sporazum sa susjednim državama. Godine 1994. Hrvatska je u svom Pomorskom zakoniku nepravedno, jednostrano i pogrešno proglasila unutarnje i teritorijalne vode. Protivno članku 7, stav 6, UN Konvencije o pravu mora, preuzela je sve ravne polazne crte za određivanje teritorijalnih i unutarnjih voda od SFRJ, a nije smjela preuzeti crtu Rt Proizd – jugozapadni Rt otoka Vodnjak, jer se naspram te crte nalazi morska obala Bosne i Hercegovine, koja također mora imati izlaz na otvoreno more, ali, korištenjem te sporne crte, Hrvatska odsijeca BiH od otvorenog mora i oduzima suverena prava BiH. U članku 7 Povelje UN stoji: “Država ne smije primjenjivati ​​sustav ‘ravnih polaznih crta’ na način da odreže teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili ekskluzivne gospodarske zone.”

Iz toga se nameće zaključak da Hrvatska nije smjela primijeniti spornu crtu i odrediti svoje teritorijalne i unutarnje vode u Korčulanskom i Neretvanskom kanalu i u vodama kao što su Malo more, Neumski i Malostonski zaliv, i to iz triju razloga: jer je protivno članku 7, jer pogrešno koristi ravnu polaznu crtu za određivanje teritorijalnih, a time i unutarnjih voda i jer unutarnje vode u zaljevu mogu biti proglašene samo ako obale tog zaljeva pripadaju jednoj državi. Znajući da te obale pripadaju dvjema državama, i Hrvatskoj i BiH, potpuno je jasno da taj dio mora ne može imati status unutarnjih voda Hrvatske.

Svaka država koja izlazi na obalu mora, čak iako je duboko uvučena u kopno, mora od svoje obale imati neograničen izlaz-priključak na otvoreno more. U tu svrhu ne može služiti “neškodljivi prolaz”. “Neškodljivi prolaz” smanjeno je periferno pravo koje nikako ne može i ne smije zamijeniti fizički priključni koridor na otvoreno more. Svaki arbitražni sud ili sud za pravo mora uvijek u obzir uzeti geografski položaj državne obale i svakoj državi odrediti priključak na otvoreno more.

Imajući u vidu da je BiH nasljednica svih pomorskih prava koja je stekla u SFRJ i koja joj se ne mogu oduzeti, te imajući u vidu i geografski položaj obale BiH i njezinih unutarnjih i teritorijalnih voda, kao i činjenicu da Konvencija o pravu mora zahtijeva da BiH vode ne smiju biti odsječene od otvorenog mora, potrebno je na pravcu izlaza BiH na otvoreno more nanovo povlačiti bočne crte razgraničenja od bh. obale i njezinih teritorijalnih voda kroz tjesnace za međunarodnu plovidbu (Neretvanski i Korčulanski kanal) pa sve do otvorenog mora. Drugim riječima, potrebno je uzeti u obzir da teritorijalne vode BiH moraju biti fizički spojene priključkom na otvoreno more na isti ili sličan način kao i slovenske teritorijalne vode. S obzirom na to da Bosna i Hercegovina nema alternativan pristup otvorenom moru i da je jedini smjer pristupa preko Pelješkog i Korčulanskog kanala, jasno je da je srednji pojas morskih voda na spomenutom smjeru namijenjen međunarodnom prometu koji uključuje putničke, trgovačke i ratne brodove, podmornice, zrakoplove, polaganje podvodnih kabela, pa time nikako ne može imati status unutarnjih voda Hrvatske, nego status međunarodnog plovnog puta ili tjesnaca za međunarodnu plovidbu, u kojem važi režim tranzitnog prolaza.

Korištenje luke Ploče od strane bh. kompanija ima svoj važan i praktičan gospodarski značaj. Ali, s obzirom na to da je luka Ploče dio hrvatskog teritorija, korištenjem ove luke od strane privrednih subjekata na komercijalnoj osnovi Bosna i Hercegovina ne ostvaruje suverena prava i funkcije pomorske države. Svaka kopnena država, naprimjer Švicarska, Austrija i Mađarska, može koristiti i koriste morske luke izvan svoje teritorije. Čak mogu imati i vlastitu flotu, ali time ne postižu status i prednosti pomorske države. Stoga javnost u BiH, a posebno ne zakonodavna i izvršna vlast, ne bi trebala ni miješati ni mijenjati neumsko primorje s lukom Ploče, a posebno ne bi smjeli praviti ustupke susjednoj i prijateljskoj Hrvatskoj na štetu BiH ili žrtvovati ostvarenje pune pomorske suverenosti i suverenih prava države na prostoru vlastitog neumskog primorja.

NEPRAVEDNO RAZGRANIČENJE

Ugovor o državnoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisan je u Sarajevu 30. jula 1999. godine. Prije toga, Pomorski zakonik RH već je trasirao pogrešno rješenje po kojem je BiH odsječena od otvorenog mora unutarnjim i teritorijalnim vodama RH, pa je i ugovorom o granicama nastavljeno u pogrešnom smjeru. Neispravno je primijenjen članak 15 Konvencije o pravu mora, tako što je upotrijebljena metoda crte sredine, čijom je primjenom ponovo predviđeno da BiH ostane odsječena od otvorenog mora. S obzirom na to da metoda “crte sredine” nije ni jedina, a ni uvijek ispravna metoda, trebalo je uzeti u obzir sve posebne okolnosti i primijeniti adekvatne metode koje bi inače i sud primijenio za pravedno razgraničenje. Ugovor nije ratificiran, ali se prema članku 22 privremeno primjenjuje, a prema članku 3 navedeno je da ga svaka ugovorna strana može raskinuti u svako doba pisanom obaviješću, diplomatskim putem. U tom slučaju, ugovor prestaje važiti šest mjeseci od dana nakon što druga strana primi obavijest o otkazu ugovora. U ovaj nepravedni scenario oko granica idealno se uklopio i Pelješki most. Taj most ne bi smio dobiti finansijska sredstva od EU fondova niti odobrenje za građenje od BiH.

Iako bi Pelješki most spajao dvije hrvatske obale, ipak, prema međunarodnom pravu mora, središnji pojas vodenog stupa, zemlje i zraka koji je širok minimalno jednu nautičku milju i koji predstavlja priključni koridor BiH na otvoreno more ne može imati status hrvatskih unutarnjih voda. Stoga je Pelješki most nelegalan. Hrvatskoj javnosti nikad niko nije jasno i glasno rekao da BiH postoji na Jadranskom moru i da obje države, i Hrvatska i BiH, u tom dijelu mora trebaju biti jednakopravne, u smislu da i suverena BiH može slobodno izlaziti, ulaziti i prolaziti do otvorenog mora bez kontrole, bez nadzora i bez blokade Hrvatske.

Status tog središnjeg pojasa međunarodnog tjesnaca tek treba pravedno razriješiti, onako kako je prema međunarodnom pravu propisano. BiH bi trebala i Hrvatskoj i u institucijama EU osporiti planiranu gradnju Pelješkog mosta. Taj bi most potvrdio štetno i nepravedno razgraničenje za BiH i zauvijek onemogućio pravedno rješenje granica u budućnosti. Konačno, osudio bi BiH da zauvijek bude kopnena država. Osim toga, “neškodljivi prolaz” ispod mosta koji Hrvatska nudi za BiH je čisti blef i prevara. Prema Konvenciji o pravu mora, “neškodljivi prolaz” uopće ne postoji kroz unutarnje vode druge države, a to isto potvrđuje i Pomorski zakonik RH. Uz to, “neškodljivi prolaz” uvijek može biti suspendiran u svakom trenutku i podliježe rigoroznim kontrolama i zahtjevima da se svaki prolaz broda najavi 24 sata unaprijed, ne dozvoljava prelet aviona i polaganje podmorskih kabela. Za razliku od “neškodljivog prolaza”, tranzitni prolaz kroz međunarodne vode tjesnaca širine jedne nautičke milje pravo je rješenje, i to je pristup otvorenom moru za pomorsku državu BiH. Gradnju mosta preko međunarodnih voda BiH treba osporiti. Prihvaćanje Pelješkog mosta i “neškodljivog prolaza” značilo bi totalno nesnalaženje i potpuno potčinjavanje države BiH suverenitetu, vlasti i volji Hrvatske.

Ono što bi bh. vlasti morale učiniti kako bi zaustavile štetna i nepravedna rješenja i opasne nasrtaje na suverenitet jeste donošenje deklaracije o direktnom i neograničenom pristupu otvorenom moru. O tome treba obavijestiti generalnog sekretara UN ili putem diplomatskih kanala tražiti pomoć od UN, EU i NATO za pravedno rješenje morskih granica. BiH mora na propisan i djelotvoran način osporiti Pomorski zakonik RH i zahtijevati njegovu ispravku. Također, BiH treba tražiti pravedno rješenje granica na moru koje bi uključivalo izlaz na otvoreno more i u tom smislu “pripremiti svu potrebnu dokumentaciju” za zaštitu i dokazivanje svojih suverenih prava i interesa i zahtijevati sklapanje novog ugovora s Hrvatskom, ili arbitražni postupak ili tužbu Međunarodnom sudu za pravo mora.

KRIVO PREDSTAVLJANJE

Kao prilog i pokazatelj manipulacije Hrvatske u javnosti i institucijama EU, može se citirati isječak iz rada Delimitacija i demarkacija vanjskih granica Republike Hrvatske, koji je napisao profesor Vladimir Đuro Degan, iz kojeg se vidi da Hrvatska svjesno krivo predstavlja da bi most za Pelješac gradila preko svog područja i da time ne bi povrijedila kopneno područje Bosne i Hercegovine. Ustvari, taj most u svom srednjem dijelu ne bi uopće prelazio preko unutarnjih voda Hrvatske, nego preko priključnog koridora BiH na otvoreno more. Nadalje, uopće se ne radi o kopnenom području BiH, nego o morskom području i pomorskim pravima BiH koji bi bili povrijeđeni. Radi se o prekidanju obaveznog priključnog koridora BiH na otvoreno more, a upravo takve nedozvoljene radnje UN Konvencija o pravu mora zabranjuje.

Ako je Bosna i Hercegovina suverena pomorska država, onda se mora zalagati i ponašati kao što se ponaša svaka druga takva država. Primjerice, Slovenija. To podrazumijeva obučavanje kadrova i donošenje potrebnih zakona. Podrazumijeva odgovorno, svjesno, smireno i kontinuirano vršenje vlasti na primorskom i morskom teritoriju i izgradnju osnovne infrastrukture. Pomorska država, prema UN Konvenciji o pravu mora, ima i pravo, ali i obavezu, upravljati svojim pomorskim teritorijem. Ako nadležne državne institucije i političke organizacije ne štite međunarodna prava i ne podržavaju razvoj BiH kao pomorske države, a sve čine da BiH izgubi svoja prava, funkcije i obilježja pomorske države, ili ništa ne čine da se za njezina prava izbore, to onda samo potvrđuje sumnju da je na djelu reducirani i zakamuflirani nastavak projekta paradržave Herceg-Bosna, samo drugim sredstvima, čija je glavni udarni projekt Pelješki most u svrhu i s ciljem postepenog potiskivanja i gušenja suvereniteta Bosne i Hercegovine, destrukcije njezine sposobnosti da postoji kao respektirana i uvažavana država i s ciljem pasiviziranja te odsijecanja primorskog teritorija od BiH. Stoga je pomorska država BiH pitanje od najveće važnosti. Pitanje da li smo za slobodnu, ravnopravnu, civiliziranu BiH sa susjednim evropskim i jadranskim državama, da li smo za mir i prosperitet i da li držimo do sebe. Samo ako držimo do svojih prava možemo biti važni i iskreni partneri susjednim državama.