Na popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini (Drinska i Vrbaska banovina) bilo je 11.272 Roma. Na sljedećem popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma. Ovaj tekst najvećim dijelom bazira se na dokumentaciji Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (1944–1947)
Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost.
Politika stvaranja nasilne simetrije u zločinu morala je odavno izazvati reakciju prvenstveno stručnih krugova. Folkloristički pristup i samostalni autorski uklon, uz diskutabilne načine tretiranja historijskih činjenica, treba promatrati u kontekstu iskušenja vremena, ali i odgovornosti historičara. Primjeri tolerancije, pomoći, zaštite progonjenih uvijek su mogući. U ovom tekstu tražimo odgovor na pitanje kako su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala
U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji
Dvadeset sedmog februara 1945. godine uhapšeno je oko 260 njemačkih oficira i vojnika. Nakon provedene istrage, svi su odvedeni na groblje “Lav”. Uhapšeni su morali gledati strijeljanje svojih jedanaest drugova. Ostali su trebali biti poslani u logor u Njemačku
“Sjećanje je ono što konstituira jednu zajednicu. Mnoge važne ličnosti iz naše kulturne i intelektualne historije bile su potpuno ignorirane i nisu bile utkane i učitane u našu kolektivnu memoriju, upravo da bi se redefinirao bošnjački identitet”
Za izučavanje ovog vremena i procesa neophodno je, prije svega, da postoji “svijest o realnom, istorijskom vremenu u kom se sve to događalo i odvijalo”. Pritom se mora imati u vidu da je geopolitički položaj Jugoslavije i Balkana u politici velikih sila uzrok da “istorija Balkana jesu ratne drame između velikih imperija i sukoba među balkanskim narodima”, kao i činjenica da je jugoslavensko-sovjetski “sukob” jedan od najznačajnijih događaja u političkoj historiji Jugoslavije, čije su se posljedice direktno odrazile na sudbinu jugoslavenske države i život njenih stanovnika još dugo nakon njegovog okončanja
Živojin Pavlović je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom eliminiranju ideoloških neistomišljenika, pri čemu su evidentna dvostruka mjerila u odmjeravanju mogućnosti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na nepoznavanje općih detalja iz historije, pa se neistine pretvaraju u ponovne optužbe i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od strane četnika. Isto tako, nesebično je pomagao na animiranju sarajevske čaršije u pružanju pomoći velikom broju izbjeglica iz ovih područja koje su uspjele pobjeći ispred zločinaca
