fbpx

“Bio je pravedan prema zarobljenicima neprijateljske vojske i nije dozvoljavao da se maltretiraju ni fizički ni psihički. Iako je u toku rata kući dolazio vrlo rijetko, samo kad bi djeca bila bolesna, pamtim da je tad volio čitati prijevod Kur'ana. Sve vrijeme rata vjerovao je u pobjedu bosanske vojske i ličnim primjerom doprinosio podizanju morala kod svojih saboraca. Ratnik koji je zaslužio da se često spominje, mada u proteklim godinama to baš i nije bio slučaj”, kaže Haseda Šarić

“Ratno novinarstvo je neko drukčije novinarstvo. Hrvatski i srpski mediji su, dok su Ljiljani radili na jačanju i afirmiranju patriotskog duha, a malo ili nimalo se bavili neprijateljskom stranom, konstantno se bavili nama i izvještavali o navodnim mrtvim glavama nabijenim na kolac, plasirajući tako vlastitom narodu lažne vijesti. Dakle, u Ljiljanima nije bilo spinovanja i novinari su imali težak zadatak – prvi je bio da tačno izvijeste javnost o tadašnjim događajima, a drugi da se odupru pisanju lažnih vijesti iz nekog revolta na sve što se dešavalo u to vrijeme. Koliko moraš biti moralan da ne poklekneš tome i da ne dodaješ i ne izokrećeš činjenice”, kaže Dalila Vojniković

U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”

Muzej je zvanično i otvoren 21. oktobra 2019. godine u prisustvu Mehrudinovih saboraca, predstavnika kantonalne vlasti i gostiju koji su došli iz udaljenih gradova i dijaspore da posvjedoče ovom značajnom činu. Ono što za duže od dvije decenije nisu uspjele institucije uspio je čovjek koji je živio za Bosnu i Hercegovinu, za svoj 5. korpus

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

“Unatoč tome što je bio teško ranjen, prilično se muški nosio. Nije uopće ječao i nije klonuo duhom. Samo nas je molio da izdržimo. Kaže: ‘Komandire, ne dozvoli samo da prođu ovuda, da ne bude da smo uzalud krvarili. A za mene se ne sikiraj ništa, ja sam najmanji problem’”