“Kod Rače nije bilo kalkulacija. Kad bismo krenuli u akciju, on bi samo tiho kazao 'Idemo, momci' i prvi krenuo. Tako mi Allaha, da niko od nas ne krene, on bi sam otišao do zacrtanog cilja. Toliko je bio odlučan, ali je isto tako znao i koga ima u svom vodu”, svjedoči Abdullah Zorić
: “Žestoko se odupro namjeri da se 521. brdska brigada potčini Abdićevoj izdajničkoj tvorevini, čime je svoj život itekako doveo u opasnost. Došli su mu Fikretovi komandanti, a među njima i Izet Latić. Pokušali su ga uvjeriti da se stavi na raspolaganje Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, a kada je on to odlučno odbio, tražili su da odstupi s dužnosti kako bi oni preuzeli komandu”
U potpunom okruženju u kojem je djelovao 5. korpus Armije RBiH protiv sebe je imao tri neprijatelja: vojsku Srpske krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske i paravojsku Fikreta Abdića. Karakteristika ratnih djelovanja na unsko-sanskom području jeste i zajednička borba bošnjačkog i hrvatskog naroda protiv zajedničkog neprijatelja. Bitna karakteristika 5. korpusa Armije RBiH jeste da je tokom cijelog rata zadržao multietnički karakter.
“I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: 'E, ženo, sad je red na mene', a ja mu kažem: 'Haj nemoj zezati.' Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: 'Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne vjeruješ?'”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra
Preminuo Arif Đulić Đuro, borac koji je zamalo zarobio Ratka Mladića
Kažem mu: 'Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz čete 'Hamza' izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.' Kaže on meni: 'Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.' Onda mu predložim da se ne vraća u četu 'Hamza', da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: 'Sinko, nemoj biti ni prvi ni zadnji. Polahko!' I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: 'Gdje si ti do sada, što ne dođeš?' Kaže: 'Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, sjeća se majka Arifa
Osim nekoliko spomen-soba posvećenih čuvanju sjećanja na herojsku borbu pripadnika 5. korpusa, koje su nastale i opstale voljom pojedinaca i entuzijasta koji vole svoju zemlju, nema ozbiljnijeg i institucionalnog pamćenja i sjećanja na “silu nebesku”. A prošlo je pet punih godina od pokretanja projekta muzeja 5. korpusa
“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale
Fadila Porčić bila je članica Izviđačko-diverzantskog jedinice “Tigrovi” 502. brigade. U toku rata pet puta je ranjavana, od čega tri puta vrlo teško. I danas u tijelu ima 17 gelera. Nakon najtežeg ranjavanja, provela je 16 dana u komi. Za izuzetnu hrabrost i nemjerljiv doprinos u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata dobila je ratno priznanje “Zlatni ljiljan” 15. aprila 1994. godine
Ahmet Dekić (sin Omera i Isme) rođen je 12. februara 1973. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju automehaničarsku u Bosanskoj Krupi. Od prvog dana agresije Ahmet Dekić uključio se u redove Armije RBiH. Više je puta ranjavan. Poginuo je 14. februara 1995. godine. Osam mjeseci nakon njegove smrti rodio mu se sin Abdullah. Ahmet je posthumno unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine
